Italijanska ratna mornarica je kolevka ideje o upotrebi specijalnih borbenih sredstava protiv velikih neprijateljskih ratnih brodova. Sama ideja je ponikla u ovoj mornarici još u toku Prvog svetskog rata i ostvarena poslednjih ratnih dana njegova trajanja, potapanjem austrougarskog bojnog broda Viribus Unitis u pulskoj luci. Za vrijeme etiopske krize 1935. godine, kada je sukob s britanskom flotom i gledao moguć, ideja o proizvodnji tih sredstava ponovo je oživila i do početka Drugog svetskog rata ostvarena je u raznim oblicima. Za ovo vreme i kasnije izgrađeno je nekoliko najznačajnijih sredstava: Jahaći torpedo (siluro pilotato), eksplozivni čamac (barehino esplozivo) i turistički motorni torpedni čamac (motoscafo turismo silurante).
Jahaće torpedo imao je oblik običnog brodskog torpeda, uređaj za brzo ronjenje izronjavanje, te još neke dodatne delove. Maksimalna brzina bila mu je 2,5 čv, daljina plovljenja 10 nm, dubina ronjenja do 30 m, pogon električni; njime su upravljala dva čovjeka odevena u ronilačka odela koji su jahali na torpedu.
Kada bi diverzanti prodrli u neprijateljsku luku oni bi pomoću određenih tehničkih pomagala pričvršćivali torpednu glavu uz podvodni dio brodskog trupa, aktivirali satni paljbeni uređaj i udaljavali se plivanjem.
(italijanski pomorski diverzanti koji su potopili Viribus Unitis)
Eksplozivni čamac – Bio je dug 5,2 m, širok 1,9 m mogao je pet časova da vozi maksimalnom brzinom 32 čvora. U pramcu mu je bila posuda sa 300 kilograma eksploziva koji se aktivirao na udar ili hidrostatski pritisak kada bi čamac posle udara potonuo. Njime je upravljao jedan čovjek. Koji je uputivši čamac prema cilju i učvrstivši kormilo, iskakao iz čamca na od prilike 100 metara od cilja.
Turistički motorni čamac – dug 7 m, širok 2,3 m sa brzinom od 30 čvorova, imao je jedno torpedo koji je bacano u more preko krme.
Živi torpedo i eksplozivni čamac – bili su namjenjeni za napad na nepomične brodove, a turistički motorni čamac za napad na brodove u vožnji.
Polovinom marta 1941. godine prepadna sredstva i škole za njihov kadar objedinjeni su u komandi koja je dobila konspirativni naziv (X flottiglia MAS), a delila se na površinsku i podvodnu grupu. Prvi uspeh flotila je postigla u noći 25/26. marta, kada su eksplozivni čamci prodrli u zaliv Sudas na ostrvu Kreta.
Posle ulaska Grčke u rat, Britanci su, zbog zaštite svojih konvoja, koji su plovili za grčke luke, uspostavili u zalivu Sudas na Kreti manevarsku bazu za ratne i pomoćne brodove. To je podstaklo Italijane da upute u Dodekanez odred pomorskih diverzanata. Pošto su u dva navrata (u januaru i februaru 1941.) odložili prepad na Sudas, Italijani su 25 marta, kada su izviđanjem iz vazduha ustanovili da u Sudasu bazira nekoliko brodova, uputili iz Stampalije dva razarača, svaki sa po tri eksplozivna čamca na palubi,
Nešto pre pola noći 25/26. marta razarači su spustili čamce u more na 10 nm udaljenosti od ulaza u zaliv i udaljili se. Eksplozivni čamci su prešli preko nebranjenih prepreka na ulazu u luku i severno od otočića Sude, a zatim zaobišli treću, protivtorpednu prepreku, u dnu zaliva. U 4,45 časova 26. marta zaustavili su se na sidrištu, čekajući svitanje. Prva grupa (dva čamca) dobila je zadatak da napadne krstaricu York, druga grupa neki od većih brodova u dnu zaliva, a treća je određena kao rezerva.
Napad je počeo u 5.30 časova. Prva grupa je blokirala kormilo i usmjerila čamce na udaljenosti 80 metara od krstarice. Oba čamca su pogodila cilj, eksplozija je teško oštetila krstaricu. Druga grupa nije imala uspeha, šta više jedan čamac iz grupe pao je u ruke Britancima neoštećen. Treća grupa videći da je krstarica pogođena napala je tanker Perikles i krstaricu Ceventry, koja se upravo odvajala od tankera, nakon popune gorivom. Oštećen je samo Perikles, a svi su diverzanti zarobljeni.
Prepad na Maltu – Izrađujući specijalna sredstva ratne tehnike u prvom redu imali su u vidu napad na britansku flotu u njenoj glavnoj sredozemnoj bazi – Malti. Ta prilika im se nije pružila, jer je glavnina flote pre početka rata prebazirana s Malte u Aleksandriju.. Lake snage; podmornice i trgovački brodovi bili su ciljevi koji bi s vremena na vreme mogli zateći u La Valeti, najvećoj luci Malte. Kada je krajem jula u okviru poduhvata Sabstens stigao konvoj na Maltu, odlučeno je da se izvede napad, jer su i meteorološki uslovi bili povoljni – more mirno, noć bez mesečine,
U sumrak 25. jula isplovili su iz Auguste (Sicilija) pomoćni brod Diona i dva torpedna čamca. Diona je prevozila devet eksplozivnih čamaca i teglila motorni čamac na kome su se nalazila dva živa torpeda, Torpedni čamci su teglili motorni turistički čamac koji je imao zadatak da vodi u napad eksplozivne čamce, prikupi njihove posade poslije izvršenog napada te ih prebaci do torpednih čamaca. Na oko 20 nm od Malte spušteni su u more eksplozivni čanci; jedan čiji se motor nije mogao uputiti, je potopljen, a ostali su u pratnji torpednih čamaca i motornog čamca sa živim torpedima, nastavili put prema Malti vozeći polako da se ne bi otkrili zvukom motora. Planom je bilo predviđeno da avijacija prikrije podilaženje čamaca zvukom svojih motora i bombardovanjem ostrva u određeno vreme. Međutim prvo bombardovanje predviđeno u 1,45 časova nije izvršeno, drugo u 2.30 izvršeno je sa 15 minuta zakašnjenja i to samo jednim avionom, a treće u 14.30 izvršeno je sa dva aviona oko 10 minuta prije predviđenog vremena. Ove mere maskiranja, da su izvršene tačno prema planu, ne bi postigle željeno. Britanci su nešto prije ponoći radarom otkrili italijansku formaciju, a poslije toga čuli i šum motora. Kada su se čamci oko dva časa zaustavili na 2 nm od ulaza u luku La Valetu, odbrana je bila spremna da se svim svojim sredstvima suprotstavi napadaču.
Čamac sa jahaćim torpedima približio se luci i iskrcao torpeda. Jedan torpedo je pošao da otvori prolaz u žičanoj prepreci, koja je visila na pokretnom mostu i zatvarala ulaz u glavnu luku, a drugi se torpedo uputio u napad na podmorničku bazu u susjednoj uvali. U 4.30 čula se mukla eksplozija. Ne znajući tačno da li je eksplozijom jahačeg torpeda napravljen prolaz u prepreci, komandant eksplozivnih čamaca, koji se nalazio na motornom turističkom čamcu, poslao je dva čamca da otvore prolaz u žičanoj prepreci. Prvi čamac nije eksplodirao, a drugi je svojom eksplozijom oštetio most na kome je visila žičana mreža kao prepreka. Na nesreću Italijana, ruševine mosta potpuno su zatvorile napravljeni prolaz kroz žičanu mrežu. Baš u to vreme posvijetlili su reflektori, što je Britancima omogućilo da unište artiljerijskom vatrom sve čamce pred ulazom. U svanuće stupila je u dejstvo i britanska avijacija i teško oštetila oba torpedna čamca, jedan je potonuo, a drugi je pao u ruke Britancima. Tako je ova akcija završila neuspjehom i gubitkom u ljudstvu i materijalu.
Prepad na Gibraltar
Pretrpljeni gubici u napadu na Malti bili su težak udarac 10. flotili italijanskih specijalnih snaga. Ona je pored toga nastavila pripreme za napade na druge dve britanske baze. Na jahaćim torpedima otklonjeni su neki nedostaci, počeli su radovi na jednom znatno usavršenijem tipu, čime je pronađeno novo oružje za podvodne diverzante: bila je to mala podvodna mina kružnog bikonveksnog oblika, nazvana pijavica ili stenica, koja je imala tri kilograma eksploziva i gumeni prsten za priljepljivanje na podvodni deo broda. Vreme eksplozije se namještalo pomoću satnog mehanizma. Jedan plivač (ronioc) nosio je tri do četiri ovakve mine, što je bilo dovoljno za potapanje jednog trgovačkog broda. Usavršeniji tip ove mine bio je eksplozivni koferčić; on je imao 4,5 kilograma jačeg eksploziva i paljbeni mehanizam, koji se aktivirao tek kada bi brod, po isplovljenju iz luke prešao određeni deo plovne rute. Ovim eksplozivnim koferčićima napadnut je znatan broj brodova u Gibraltaru i Alžiru u toku 1942. i 1943. godine.
Podmornica Seire ispustila je neposredno u blizini luke tri jahača torpeda koja su imala zadatak potopiti bojni brod, nosač aviona i jednu od krstarica koje su se nalazile u luci. Na kraju ni jedna posada nije uspela da prodre u luku, pa su napadnuti trgovački brodovi na sidrištu. Potopljena su tri broda 29.000 BRT. Posade torpeda su isplivale na špansku obalu zaliva Algesiras i ubrzo uz pomoć tadašnjih Frankovih španskih vlasti vraćene u Italiju.
Prepad na Aleksandriju
Koristeći dotadašnja iskustva, napad na Aleksandriju je brižljivo pripreman, planiran je kao dejstvo čiji bi ishod u najpovoljnijem slučaju, mogao biti katastrofalan za britansku Sredozemnu flotu: prema planu cijela njena glavnina trebala je da bude izbačena iz stroja, a pripremljeni požar bi zahvatio prosuto i razliveno gorivo, što je imalo da uništi i druge brodove u luci sa lučkim uređajima.
U noći 3/4. decembra isplovila je iz La Specije za Dodekanez italijanska podmornica Seire sa tri jahaća torpeda i njihovim posadama. U bazi Leros izvršene su poslednje pripreme i 14. decembra podmornica je isplovila prema Aleksandriji. Zbog uzburkanog mora i pomanjkanja svežih obaveštajnih podataka, komandant podmornice odgodio je početak napada za 24 časa. Kad je uveče 18. decembra podmornica izronila na određenoj poziciji, more je bilo mirno, a poslednji obaveštajni izveštaj dao je podatke da se u luci nalaze dva bojna broda. Jahaća torpeda upućena su odmah na zadatak.
Iako su Italijani pripremajući ovaj napad, nastojali pod svaku cenu sačuvati tajnost akcije, britanski admiral Kaningem bio je obavešten o mogućnosti napada neprijateljskih podvodnih diverzanata, pa je 18. decembra, neposredno prije izvršenja napada, upozorio na tu opasnost komandante brodova na sidrištu. Pored prepreke koja je zatvarala ulaz u luku, svaki od bojnih brodova zaštitio se protiv torpednim mrežama, a patrolni čamci su u određenim vremenskim razmacima bacali manje dubinske bombe da bi zastrašili diverzante i omeli ih u izvršenju zadatka. Kada su se jahaća torpeda približila ulazu u luku, upravljači su vidili da je barikada otvorena, jer su toga trenutka u luku uplovljavali razarači. Komandant grupe (poručnik bojnog broda Luigi Durant de la Penne) iskoristio je ovu situaciju i ušao u luku brazdom razarača. On je sa svojim pomoćnikom napao bojni brod Valiant, druga posada bojni brod Queen Elisabeth, treća posada, pošto nosač aviona nije bio u luci napala je jedan veći brod cisternu.
Sve posade su uspješno izvršile zadatak i podesile paljbeni mehanizam, da eksplozija bude oko šest časova. U međuvremenu Britanci su otkrili komandanta grupe i njegova pomoćnika, puna dva časa prije eksplozije i to na plutači za koju je bio privezan Valiant. Na saslušanju nisu odali mesta gde su postavili eksploziv, pa su bili zatvoreni u jednu od najdonjih prostorija broda. Ipak neposredno pre eksplozije, upozorili su komandanta broda da iskrca posadu, jer će brod potonuti. Oko 6 časova odjeknula je prva eksplozija, na brodu cisterni, a za njom i druge dve u roku od pola časa. Sva tri napadnuta broda bila su teško oštećena, uz to i jedan razarač koji je bio privezan na bok broda cisterne. Iz nepoznatog razloga pločice kalcijum karbida razbacane po luci nisu izazvale požar. I ostale dvije posade pale su u zarobljeništvo, ne uspjevši da dođu do ugovorenog mesta odakle bi bile evakuisane podmornicom.
Tako je šest hrabrih ljudi postiglo ono što cijela italijanska flota nije bila u mogućnosti: izbacili su iz upotrebe dva bojna broda i to u ono vreme kada je britanska ratna mornarica bila u veoma kritičnoj situaciji poslije gubitka Ark Royala i Barhama u Sredozemnom moru te Princa of Welesa, i Repulse na Dalekom istoku.
MT potpukovnik u penziji
Milan Đuran
LITERATURA;
Moja knjiga RATNA MORNARICA AUSTRIJE I AUSTROUGARSKE MONARHIJE
i materijal za pisanje knjige, koja je u pripremi za štampu
JUGOSLOVENSKA RATNA MORNARICA
