DRUGA PLAVA GROBNICA

Pored već poznate "Plave grobnice" iz
Prvog svetskog rata, koju je opevao pesnik Milutin Bojić,
u grčkim vodama nalazi se još jedna takva grobnica u kojoj
su našli smrt naši vojnici i oficiri zarobljeni od Nemaca
u Aprilskom ratu 1941. godine. Dok je prva u
Jonskom moru, druga je u Egejskom.

Naišavši na minu, brod "Helena Kanavarioti"
potonuo je u Solunskom zalivu, a s njim i 214 naših
vojnika i oficira. Tragediju su oživeli preživeli, koji su
svake godine davali parastos svojim drugovima.
Danas to čine njihove porodice. Bezbrojni su primeri
junaštva i humanosti u ovoj tragediji.

 

          Poslednje nedelje maja svake godine u Malom hramu Svetog Save odaje se pomen brodolomnicima koji su 27. maja 1941. godine stradali kao nemački zarobljenici na grčkom brodu, pod nemačkom zastavom, blizu Soluna. Već je ovo postala tradicija da se na ovom parastosu u početku okupe preživeli sa ovog broda, a danas njihovi naslednici, i podsete se na ovaj tragičan događaj. Nažalost više niko u medijima ne beleži ovaj događaj i po ko zna koji put smo zaboravili svoje pretke, koji su živote dali za svoju Otadžbinu.

 

PUT PREKO OLIMPA

         Tako je svake godine. Glas sveštenika podseća na potonule: "Ješče molimsja o upokojeniji duš rabov božjih voždej i voinov serbskih na branjeh život svoj položivših za pravoslvnuju veru i otečestvo, i o ježe prostitisja im..." Ređaju se imena: Jovan, Ilija, Dragomir, Velimir..., Milan Miloje, Ubavko, Radoje...,Sergije, Novica, Radoje, Dragutin..., Petar, Irinej, Dušan, Franja... I tako 214 stradalih, bez obzira na veru i naciju, svima se daje parastos. Bili su zajedno u stradanju, zajedno se pominju i u ovoj srpskoj bogomolji. Nema više živih. Ostala je samo rodbina - supruge, braća, sestre, kćeri sinovi, unuci i unuke, praunuci i praunuke... Nađe se i poneki vojnik da oda počast svojim prethodnicima, ali retko. Vreme je prošlo, ne zaboravimo ih!

Ostaci na groblju u Zejtinliku

          Na groblju u Zejtinliku sahranjeni su posmrtni ostaci onih koji su nađeni, a na njihovom grobu piše: "U znak sećanja na 27. maj 1941. godine, kada je kod mesta Nea Mihanjona, usled potapanja zapaljenog broda ‘Helena Kanavarioti’ , našlo smrt 250 zarobljenih jugoslovenskih oficira i vojnika koje su fašistički okupatori transportovali u zarobljeničke logore u Nemačku. Meštani Nea Mihanjona i obližnjih ribarskih naselja spasili su 253 brodolomnika".

          Spomenik je podignut povodom 25-godišnjice potapanja broda(1966), a ovaj tekst je pisan pretežno prema tekstu govora povodom ovog događaja, koga čuva gospođa Olga Vranjkić, supruga preživelog Petra Vranjkića, koji je najzaslužniji za čuvanje uspomene na svoje drugove koji su stradali u ovom brodolomu.

          Nadomak grčke obale, tog 27. maja, u vodama Egejskog mora nestalo je 214 oficira i vojnika Jugoslovenske vojske. Našli su se tu posle povlačenja prema Grčkoj uvereni da će se ponoviti Solunski front i da će se vratiti, kao njihovi očevi i dedovi, kao pobednici u svoju Otadžbinu.

Opet u prijateljsku Grčku

PRAVCI NEMAČKOG NAPADA NA JUGOSLAVIJU I GRČKU, KAO I POVLAČENJA VARDARSKE DIVIZIJE

          "Napadnuti sa svih strana" , naglašava govornik - ime mu nije zabeleženo, "od vrlo moćnih neprijatelja mi nismo imali ne samo snage već ni oružja da se toj i tolikoj sili odupremo, pa ipak da nismo napadnuti iz Bugarske, koja je i pored ugovora o večitom prijateljstvu zaključenom između nas i njih 1937. godine, pustila Nemce da oni preko njene teritorije napadnu našu zemlju, udare u srce našeg saobraćaja i veza - dolinu Vardara - verujem da bi se borili isto onako kao što smo se borili 1912-1920. godine".

            Vardarska divizija(Bitolj) je zajedno sa Bregalničkom divizijom(Štip) i Kosovskom divizijom(Priština) činila Treću armijsku oblast sa komandnim mestom u Skoplju. Brojni naziv divizije i njenih delova sem pešadijskih pukova i vozarskih bataljona bio je 25. U svom sastavu imala je 21. pešadijski puk u Skoplju(zvan i "čehoslovački", slavi 26. oktobar kada je 1912. oslobođeno Skoplje), 46. pešadijski puk u Bitolju(slavi 19. novembar kada je 1912. godine oslobođen Bitolj), 47. pešadisjki puk u Debru(slavi 19. oktobar kada je 1918. srpska vojska ušla u Kruševac), 13. artiljerisjki puk u Prilepu i 29. samostalni artiljerijski divizion u Bitolju. Zona odgovornosti je imala tri vojna okruga: Skopski, Kičevski i Bitoljski. Zonu odgovornosti Vardarske divizije pokrivala je Treća vazdušna zona, a s obzirom da su se u njenoj zoni odgvornosti nalazili Ohridsko i Prespansko jezero to su na njima bile jezerske jedinice Rečne flotile - Mornarički odred Ohrid.

            Praktično mobilizacija i nije objavljena, već je 24. marta 1941. godine izdato "Naređenje Ministarstva Vojske i Mornarice za stavljanje Kopnene vojske, Vazduhoplovstva i Mornarice u stanje stroge pripravnosti", a 30. marta 1941. godine izdato je "Naređenje za opšte aktiviranje" , s tim da prvi dan aktiviranja bude 3. april, što je u suštini predstavljalo tajnu opštu mobilizaciju. Zbog dugog trajanja mobilizacije ona do početka napada nije ni završena u potpunosti. Praktično su aktivirane u Vardarskoj diviziji: 25.četa za vezu(Skoplje), 25.zavojište(Bitolj), 25.bolničarska četa(Bitolj), 25.poljska bolnica(Bitolj), 25.vozarski bataljon(Skoplje), 66. vozarski bataljon(Bitolj), 111. i 112. artiljerijski divizion(Prilep).

            Već 7. aprila ojačana nemačka 73. pešadijska divizija je slomila otpor Bregalničke divizije (sa divizijskim sedištem u Štipu) i zauzela Veles i neoštećen most na Vardaru, a sledećeg dana zauzet je Prilep, čime je prekinuta veza između jedinica u Makedoniji i onih na Kosovu. Ostaci Bregalničke i Šumadijske diviziije delom su odstupali prema Grčkoj ili prema Bitolju, a delom su zarobljeni. Vardarska divizija, sa divizijskim sedištem u Bitolju, je posle pada Skoplja i bezuspešnih napada kod Debra, zbog ugroženosti pozadine, prešla u odbranu na odseku Debar-Čafa San. Sledećeg dana su italijanske snage krenule u ofanzivu na debarskom i ohridskom pravcu, gde su naišle na jak otpor naših snaga. Osmog aprila motorizovana SS divizija "Adolf Hitler" zauzela je Bitolj, čime je nemačkim snagama put za Grčku bio otvoren.           

          Jedanaestog aprila nemačke snage sa pravca Gostivar-Bitoljzauzele su Debar, Ohrid i Strugu i stupile u kontakt sa italijanskim snagama kod Debra i Struge. Zarobljen je veći deo Vardarske divizije, dok je manji deo odstupio ka Kičevu, gde je kasnije opkoljen i zarobljen. Time je Makedonija zauzeta, a jugoslovenske snage razbijene, čime je predviđena odstupnica glavnine jugoslovenskih snaga za Grčku bila presečena[i].

          U "Operacijskom dnevniku Štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske od 6. do 14.aprila 1941. godine" navodi se tek 9. aprila da "situacije kod Vardarske divizije nije poznata, pošto se nije mogla dobiti veza. Aeroplan za vezu koji je upućen još 8.4., u toku ovog dana nije se vratio". Slično se navodi i za 11. april: "Između jedinica 3. armijske oblasti i Vardarske divizije nije se mogla uspostaviti veza". Ali zato u "Izvodu iz Ratnog dnevnika nemačke 12. armije za period od 1. januara do 25. aprila 1941." stoji da su "neprijateljske jedinice koje su se nalazile u južnom delu Jugoslavije bile uhvaćene kao u mrežu. General Štume je 8. aprila izvestio Armiju: Razbijene su tri do četiri divizije. Zaplenjeno je sto topova. Stalno se povećava broj zarobljenika. Ocenjuje se da ih trenutno ima 80.000, među kojima i 4 generala".

          Kakva je sudbina čekala zarobljene srpske vojnike videlo se iz "Uputstva nemačke Vrhovne komande Vermahta od 10. aprila 1941. godine Komandi 12.armije o postupku prema ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti":

          Prilog br. 8 otvoreno

 

                     Hajdenrajh
          generalštabni kapetan

 

          Gospodinu
                                         Generalštabnom majoru Dajleu

 

          Usmeno preneti gospodinu potpukovniku baronu fon Hanštajnu još i sledeće uputstvo komandanta pozadine u pogledu postupka sa ratnim zarobljenicima:

          "Prema srpskim ratnim zarobljenicima, pre svega prema oficirima, imati loš postupak. Ovo je naredio firer, jer su oni pokretači raskidanja ugovora. Još jedanput skrećem pažnju na to da Srbe treba u najvećoj mogućoj meri, bez ikakvih obzira, angažovati u radovima na izgradnji puteva".

 

          Komanda 12.armije
          Hajdenrajh s.r.
          Prispelo: 10.apr. 1941.
          Komanda pozad. br. 520/41

          U "Odredbama o izvršenju kapitulacije Jugoslovenske vojske od 17.aprila 1941. godine" diktirane od strane Vrhovne komande Vermahta stoji: "Potpisivanjem ugovora o primirju oružane snage kapituliraju bezuslovno i odvode se u ratno zarobljeništvo...

JEZERSKI GRANIČNI PATROLNI ČAMAC “STRAŽAR”

          Vojska se opet morala povlačiti, ali kuda? Opet i ponovo u prijateljsku Grčku, jer su po albanskim gudurama već krstarile Musolinijeve horde. Sa vojskom se povlačio i narod. Usput su ih napadali nemački i italijanski avioni, bombardovali i mitraljirali. Povlačeno je i pet tenkova, a mornari su na Ohridskom jezeru potopili patrolne čamce "Stražar" i "Graničar"(deplasman 36 tona, naoružani topom 66 mm i dva mitraljeza 7,9 mm, brzine 9 čvorova/16,7 km na čas, građeni u Nemačkoj 1929. godine, posada je imala jednog oficira, četiri podoficira i pet mornara), a zbog njihovog potapanja u očima potporučnika Trajčeta Simeonovskog dugo su bile suze i slika kako vojnički pozdravlja svoj prvi brod kojim je komandovao na početku svoje karijere, koja se ovako tragično završila. Povlačeći se, srušili su i dve nemačke "štuke". Učinio je to poručnik Dragoljub Pavlović Dumba sa mitraljezom svog tenka.

            Mornarički odred u Ohridu bio je u sastavu rečne flotile, a operativno je bio potčinjen Vardarskoj diviziji, odnosno Trećoj armiji. Na oglas o mobilizaciji zatvarao je granični front na Ohridu. U svom sastavu je imao jednu mornaričku četu, dva stražarska čamca i bazu odreda. Na Prespanskom jezeru postojalo je mornaričko odeljenje u Asamatima koje je imalo dva motorna čamca. Odred je imao 19 oficira i 428 podoficira i mornara.

           Mornarički odred na Ohridu nije učestvovao u borbama , osim što je od 6. do 9.aprila noću patrolisao po jezeru. Zbog prodora nemačkih jedinica prema Bitolju, odnosno Ohridu, 10. aprila dobio je naređenje od Treće armije da se povuče u Grčku. Nakon što je porušena signalna stanica, sastav odreda je prebačen u Sveti Naum, odnosno 12 aprila na teritoriju Grčke. Potopljeni su svi postojeći brodovi: dva stražarska čamca, dva motorna čamca i jedna popisna vedeta. Na Prespanskom jezeru potopljena su dva postojeća motorna čamca. Bilo je planirano da se poruše svi važni objekti u bazi odreda, pa je postavljen eksploziv i povezan sporogorećim štapinom. Prilikom napuštanja baze zapaljen je štapin, ali do eksplozije nije došlo, jer nije provereno da li je štapin ispravan. Grci su ljudstvo odreda razoružali i uputili na Peloponez, gde je 29.aprila zarobljeno od Nemaca.

          Do Kalamate na Peloponezu, krajnje i najudaljenije tačke, stiglo je prema jednom podatku 1.500, a prema drugom 2.000, naših vojnika i oficira. U ovoj luci trebalo je da ih prihvate engleski brodovi i prebace u Egipat.

ZAROBLJENI VOJNICI VOJSKE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
PROBILI SU SE DO KALAMATE NA PELOPONEZU

          Vojnik Adam Garić je na leđima nosio radio-stanicu.

          "Gazeći po kiši i snegu" , piše u govoru, "prešli smo Olimp i našli se najzad u Atini. Svuda predusretani prijateljski i sa puno osećanja za našu tragediju. Braća Grci su i ovoga puta, kao i ranije, učinili sve što je u njihovoj moći bilo da nam pomognu. U Atini nas je čekao spreman voz, a tu smo zatekli i veliki broj naših vojnika i oficira i krenuli smo ka Pelopoponezu. Zadržali smo se u Megalopolisu, gde je formirana Komanda izbegličkih trupa, pod komandom poznatog junaka sa Kajmakčalana generala Joce Jovanovića. Podeljeni po grupama gledali smo kako kroz Megalopolis prolaze razne grupe naših ljudi, pa i naših saveznika, očekujući dan kada ćemo poći. A kuda, u neizvesnost? Ja neću ovde da iznosim sve tegobe na našem putu jer bi to bilo zamorno i bespredmetno, ali hoću da ukažem samo na to da je naša želja bila veća od naših mogućnosti. Verovali smo u čudo, ali čudo se nije dogodilo. Stigli smo posle dugog lutanja i gonjeni zloglasnim, "štukama," u Kalamatu, pristanište na Sredozemnom moru gde smo trebali da budemo ukrcani u brodove naših saveznika, ali baš kada je došao red na nas u pristaništu Kalamate pojavile su se italijanske podmornice. Naša odstupnica je otsečena, mi smo ostali na milost i nemilost neprijatelju i probdeli tu noć ukraj bednih vatri čekajući pretposlednji čin naše tragedije, jer bežati se nije imalo gde, mada je i tih pokušaja bilo, jer begstvo u tuđoj zemlji, pa iako prijateljskoj, bilo bi više nego problematično i beskorisno. I 29. aprila ujutro Nemci su nas pohvatali. Da pohvatali, jer se to ne može drugim imenom krstiti. I tako pohvatane poveli su nas peške preko Korintskog kanala na železničku stanicu Kalamas, odakle smo vozom prebačeni na Korint. Tu već počinje naše pravo robovanje - žice, žice i samo žice i ,,los, los". Zarobljavanje su izvršili nemački padobranci na čijem je čelu bio Maks Šmeling, svetski i olimpijski šampion u boksu, miljenik Adolfa Hitlera."

          Pre zarobljavanja, neko od visokih oficira naredio je da se obije kasa sa novcem čuvanim za plate pripadnika Treće armije. Podoficirima i oficirima su podeljene pare, plate za skoro godinu dana unapred. Nisu ništa uradili s njima. Englezi su otplovili, a njih su zarobili Nemci.

          Među zarobljenim vojnicima nalazio se i potporučnik Vladimir Lazanski. Njegov sin Miroslav će 65 godina kasnije ispričati svom kolegi novinaru:

          “Moj otac je bio 66. klasa Vojne akademije u Beogradu. Poslednja klasa koja je pre Drugog svetskog rata proizvedena u potporučnike. Prvi garnizon mu je bio u Nišu, a zatim u Strugi. Njegova četa je pripadala struškom odredu Vardarske divizije koja je utvrđivala granicu prema Albaniji. Nemci su zauzeli Skoplje već 7.aprila. Tata je sa ostalom vojskom u noći između 9. i 10. aprila prešao granicu napustivši Bitolj. Kasnije su se pridružili engleskoj vojsci, pa se tako oko 2.500 Jugoslovena sa oko 20.000 Engleza povlačilo ka Kalamati, na jugu Peloponeza. Tu je trebalo da se ukrcaju u brodove i otplove do Egipta, odakle bi nastavili otpor Nemcima”.

Na brodu "Helena Kanavarioti"

          Krajem aprila, Nemci su u Korintu na Peloponezu imali veliki sabirni zarobljenički logor u kome su, sem jugoslovenskih, bili engleski i novozelandski oficiri i vojnici. Krajem maja trebalo je da počne transportovanje zarobljenika u Nemačku. Prvi probni tarnsport činilo je 500 Jugoslovena. Vest je primljena delimično sa olakšanjem, jer su uslovi u logoru bili nepodnošljivi, ali i sa zebnjom. Putovati morem se nije moglo jer je bio veliki rizik zbog mina.

PAROBROD “HELENA KANAVARIOTI” JE IZGRAĐEN 1886. GODINE U ENGLESKOJ POD IMENOM “FEDERATION” (na slici). MENJA IMENA I PLOVI POD ZASTAVOM ENGLESKE I ŠVEDSKE, A OD 1927. GODINE GRČKE. OD 1939. GODINE PLOVI POD IMENOM “HELENA KANAVARIOTI”. IMAO JE DEPLASMAN OD 795 BRUTOREGISTARSKIH TONA, DUŽINU 66,75 I ŠIIRNU 9,38 METARA, POGON JE IMAO 161 KONJSKIH SNAGA. PRILIKOM PREVOŽENJA NAŠIH ZAROBLJENIKA BRODOM JE KOMANDOVAO KAPETAN GEORGIOS K. MAZARAKIS.

          Posle dvadeset provedenih dana na Korintu, gde su bili zajedno smešteni sa zarobljenim Englezima (priličan broj ih je zarobljen u Grčkoj) 500 jugoslovenskih oficira i vojnika prevezeno je vozom za Pirej.

          Četrdeset godina kasnije Borivoje P. Jovanović iz Kragujevca piše u "Politici":

          "U dva časa bili smo postrojeni i spremni za pokret. U stroju je bilo 377 oficira i 123 podoficira i vojnika. Ešelon je trebalo da stigne u Pirej i tu da bude ukrcan u brod.

          Predstojao nam je dug marš do Korintskog moreuza, jer su mostovi i železnička pruga na Peloponezu bili porušeni. Kad smo stigli do železničke stanice umorni, prašnjavi i gladni, morali smo dugo da čekamo. Nemci nisu mogli da pronađu grčke železničare da formiraju kompoziciju i omoguće ukrcavanje. Najzad, u podne, krenusmo nekako put Atine i Pireja.

          U Pireju tragovi nedavnog bombardovanja. Pristanište pusto, bez brodova. Na dnu dugačkog keja samo jedan motorni jedrenjak za prevoz robe i stoke. Naterali su nas u njega, nismo mogli ni noge da ispružimo".

          Među zarobljenim se nalazio i Božidar Dikić, kasnije poznati novinar "Politike", čiji je otac potpukovnik Dušan Dikić bio zajedno s njim. Porodicu je rat zatekao u Skoplju, koje je bombardovano. Otac je bio na ratnom položaju, a sin se prijavio kao dobrovoljac u jedinici za protivhemijsku zaštitu. Tako su otac i sin, iz dva različita pravac, počeli da se povlače prema Peloponezu, gde su ih Nemci zarobili. Božidar je posle 15 dana uspeo da sa drugom Nikolom Mihailovićem pobegne iz logora. Potpukovnika Dušana Dikića su sa ostalim zarobljenicima Nemci doveli u Atinu, a zatim u Pirej i ukrcali na teretni brod.

          Razorena pirejska luka teškim bombardovanjem, mutno nebo i kišovito vreme, a najviše izgled dotrajalog broda "Helena Kanavarioti" na koji su zarobljenici ukrcani u Pireju odmah po dolasku, uneo je nemir u uznemirene ljude. Brod "Helena Kanavarioti" pripadao je grčkoj trgovačkoj mornarici. Sagrađen je 1868. godine, a imao je svega dva čamca za spasavanje.

          Dana 24. maja 1941. godine, po kišnom vremenu, brod je isplovio iz pirejske luke, ali se posle nepunih pola časa vratio natrag, jer je na starom parnom kotlu prsla jedna cev. Popravka je trajala čitav dan. Ova nesreća - udes na samom početku puta, kao i reč "brod aveti" , koju je na unutrašnjoj strani broda na nemačkom jeziku ispisao neki od nemačkih stražara, avetinjski bleda i neobrijana lica jugoslovenskih zarobljenika, tumačeni su od mnogih kao rđavi predznaci na putu u nemačko zarobljeništvo.

          Na zahtev većine oficira, najstariji u grupi general Jovan Jovanović podneo je pismeni raport nemačkom rezervnom oficiru Sefelsu Paulu, profesoru Univerziteta u Minhenu, koji je bio komandant našeg transporta, tražeći da se cela grupa zarobljenika preveze suvim putem za Solun, vozom ili kamionima. Predloženo je da sami zarobljenici plate taj prevoz. Ako to nije bilo moguće, traženo je da se bar svakom obezbedi pojas za spasavanje, jer je more bilo puno mina.

          Dok se brod popravljao, odnosno otklanjao kvar na kotlu, nemački kapetan je raport predao komandantu Atine, koji je cinično odgovorio da je "vožnja morem potpuno bezbedna, da za prevoz suvim putem nemačka komanda nema transportnih sredstava - ono što ima pojaseva za spasavanje predato je nemačkim stražarima na brodu". Zarobljenici su slegli ramenima, potpuno se predavši sudbini. Neko je spomenuo Ženevsku konvenciju, ali u ratu zakoni ćute.

Pravac u brodolom

          Brod je po završetku opravke, 25, maja, isplovio za Solun ploveći pod nemačkom zastavom. Često su ga nadletali nemački avioni. Danju je plovio, a noću je bio usidren na moru. Brod usput nije nigde pristajao.

          Prema evidenciji rezervnog poručnika Petra Vranjkića (1911-1986), koju čuva njegova supruga Olga, na brodu je bilo 503 zarobljenika: 4 generala (divizijski general Jovan M. Jovanović i brigadni generali Milan I. Radovanović, Ilija Dimitrijević i Veljko S. Šaponjić), 7 pukovnika, 45 potpukovnika, 93 kapetana prve klase, 18 kapetana druge klase, 82 poručnika, 124 potporučnika, 22 podoficira, 6 podnarednika, 17 kaplara i 80 redova. Tu su bila i dva sveštenika (Irinej Zlatić i Dušan Vrkanović) i jedan hodža (Omer Maslić).

PARASTOS POTOPLJENOJ VOJSCI

          "Svanuo je 27. maj", obraća se govornik na otvaranju spomenika. "U sveže majsko jutro zarobljenici su još spavali i tek po koji se budio iz nemirnog sna. U daljini se Olimp kupao u prvim jutarnjim zracima proletnjeg Sunca. More je bilo mirno. Savršenu tišinu remetio je samo rad brodskih mašina. Odjedanput je nastala cika i trka brodskih pacova preko zarobljenika koji su ležali na palubi broda. Instinkt je već nagoveštavao ovim malim vesnicima nesreće u rudnicima i na moru da je katastrofa blizu. Tačno u 4 sata i 45 minuta mina je udarila u desnu stranu broda i teško ga oštetila.

          Bolni jauci ranjenika sa znacima SOS prolomili su se kroz etar. Pramac je ostao nekako očuvan, ali oko srednjeg dela broda strašna slika. Ranjenici se previjaju u mukama, voda nadire na palubu i spira krv sa pokidanih delova tela ranjenika. Zarobljeničke stvari i razbijene daske, sanduci i drugi predmeti plivaju po krvavoj penušavoj vodi koja polako, ali sigurno, vuče razbijeni brod u morske dubine.

          Odjeknula je strahovita eksplozija. Nikada nije tačno utvrđeno da li je brod naišao na minu ili je pogođen torpedom. Ovo drugo je manje verovatno, jer je brod vijao nemačku zastavu. Pedesetorica potporučnika i poručnika smeštenih na pramcu stradalo je odmah, ostalih stotinu pedeset sledećih minuta i sati - u moru.

          Posada broda, koju su činili Grci, spustila je čamac za spasavanje s leve strane broda i otplovila u pravcu kopna, udaljenog od mesta nesreće oko 12 kilometara. Dubina na mestu nesreće nije prelazila 30 metara. Jedan zarobljenik, pomorski oficir, nastavio je da daje znake SOS. Nemački stražari su objavljivali nesreću brzom plotunskom paljbom. Prilično daleko, na morskoj pučini na severu, belasali su se mali brodići koji su sigurno čuli znake SOS, ali brodolomnicima nisu priticali u pomoć, jer su to bili ribarski čamci iz malih ribarskih mesta Potamos, Ormos, Nea Mihanjona sa obale Halkidika i Paralia, Kitrous i Makrijalos sa obale Pierije. Videći nemačku zastavu nisu učinili odmah ono što su trebali - pomoć brodolomnicima.

          Brod se polako naginjao na desnu stranu. Oficir na komandnom mostu je pokušavao nešto da učini okretanjem kormilarskog točka, ali u tome nije imao uspeha. Brod prividno klizi napred, ali sve više i više se naginje u stranu. Voda osvaja. Ceo srednji deo broda je pod vodom. Zarobljenici skidaju sve sa sebe i skaču u more sa prednje palube. General Jovanović je stajao na pramcu ogrnut šinjelom i opominjao:

          - Spasavajte se gospodo, vi ćete trebati Otadžbini..

SOLUNSKI ZALIV U KOME JE KOD MESTA NEA MIHANIONA
POTONUO BROD “HELENA KANAVARIOTI”

          Nekoliko skoro izbezumljenih zarobljenika neprestano se krste, upirući pogled u nebo. Jedan rezervni poručnik, stariji čovek, stoji duboko zamišljen na samom boku broda okrenut ka Solunu, ka Otadžbini i suze mu liju kao kiša.

          "Već su skoro svi koji su znali da plivaju poskakali u more" , glas govornika podseća prisutne kod spomenika na Zejtinliku. "Prednji deo broda počeo je naglo da tone. Na zadnjem delu stajao je divizijski general Jovanović sa grupom zarobljenika, najednom brod se zario i potonuo. Dva snažna vodena stuba izbila su visoko iznad morske površine. More se za trenutak malo stišalo, a potom počeli su da izbijaju na morsku površinu ljudi i razni predmeti s broda. Davljenici se gušaju i grčevito hvataju za šta stignu. Ponovo tonu i opet se pojavljuju na površini. Lelek i pisak ledi krv u žilama".

          Borivoje P. Jovanović je tragediju doživeo ovako:

          "U zoru 27. maja, krenuli smo prema Solunu. Desno od nas nazirala se helespontska obala (oblast Halkidik, sa tri poluostrva - Kasandra, Sitonija i Atos (Sveta Gora, prim B.A.)), levo, visoko se dizao gorostasni Olimp. Nije prošlo ni petnaest minuta plovidbe, kad se prolomila strašna eksplozija. Veliki vodeni stub srušio se na brod. Brod je počeo da tone prednjim delom, a na brodu nije bilo čamaca za spasavanje, ni pojaseva. Samo su nemački oficiri i vojnici imali pojaseve. Oni su skočili u more. I naši su u strahu i panici počeli da skaču sa broda. Četiri naša mornarička oficira iz mornaričkog odreda u Ohridu sa nekoliko mornara preuzeli su komandu broda. Verovali su da ćemo se nekako održati dok ne stigne pomoć. I Nemci, koji još nisu napustili brod, otvorili su paljbu iz automata tražeći pomoć. Ali pomoći nije bilo niotkuda. Ljudi su i dalje skakali u more. Samo je jedna manja grupa starijih oficira ostala na zadnjem delu broda, čekajući da s njim podeli njegovu i svoju zadnju tragičnu sudbinu.

          Konačno brod je sa grupom naših oficira potonuo. Odozdo, iz njegove utrobe, voda je potiskivala na površinu burad, daske, bale i slično. Ljudi nisu znali da plivaju, pa se krici i vapaji razlegali na sve strane. Na površini nas je bilo sve manje.

          Tek posle dva sata lebdenja između života i smrti na pučini su se ukazali grčki brodići. Bili smo potpuno iscrpljeni. Neki su umrli u brodićima".

Plivači se dave, neplivači spašavaju

          Potporučnik Vladimir Lazanski je spavao na pramcu. Kada ga je probudila snažna eksplozija, jauci u kuknjava, uspeo je da sa sebe sve skine i ostane u gaćicama. Skočio je u hladno more. Sa još dvojicom vojnika dohvatio je nekakvu dasku i nje se čvrsto držao. Plivali su nekoliko sati dok ih nisu spasli grčki ribari i izvukli na kopno. Tamo su ga ponovo čekali Nemci i u stočnim vagonima, sa ostalim preživelim Jugoslovenima, odveli u zarobljeništvo.

VLADIMIR LAZANSKI, POSLEDNJI PREŽIVELI OVOG BRODOLOMA, SAHRANJEN JE U LJUBLJANI UZ ZVUKE NJEGOVIH OMILJENIH PESAMA “TAMO DALEKO” I “MARŠ NA DRINU”. UZ ZVUKE NOSTALGIČNE MELODIJE U STAVU MIRNO STAJALI SU SIN MIROSLAV I NJEGOVA PORODICA, PRIJATELJI I POŠTOVAOCI JUGOSLOVENSKI ORIJENTISANOG SLOVENCA, ČIJEG SU STRICA I BRATA UBILE USTAŠE U JASENOVCU KAO ANTIFAŠISTE I MONARHISTE

          Tenkovski poručnik Pavlović dohvatio je bure i s njim se polako borio održavajući se na vodi. U njegovoj blizini jedan davljenik zapomaže:

          - Daj mi to bure da se spasem, ti si neoženjen i znaš da plivaš, a ja imam ženu i dvoje dece koja će ostati na ulici ako se udavim.

          Pavlović mu je dao bure i otplivao dalje.

          "Kad sam se" , pričao je docnije u zarobljeništvu tenkista Pavlović, "okrenuo bure je plivalo samo, a drug kome sam bure dao otišao je u more".

            Grkinja je povređenog poručnika Pavlovića previla svojom svilenom maramom, koju je on krvavu doneo kući. Čuvana je u porodici, ali nažalost, kaže njegov sin na parastosu 29. maja 2005. godine, moleri koji su radili u kući su mislili da je to obična krpa, jer sa nje krv nije prana, su je uzeli i upropastili. Njegov otac je posle rata stupio i Jugoslovensku narodnu armiju i postao major, a kada nije hteo da uđe u Partiju napustio je Vojsku i postao direktor Tehničke škole. "Mene su krstili 1948. godine dok je on bio aktivni oficir i zbog toga nismo imali nikakvih problema. Nismo imali problema ni dok je bio direktor Tehničke škole. On je bio kraljevski oficir, zarobljen je i bio u logoru, a kada se vratio stupio u Vojsku i ostao profesionalac do kraja, ne mešajući se u politiku i bili smo mirni".

            Kćerka Ljubiše Jovanovića iz Šapca, takođe tenkiste, istom prilikom priča prisutnima da je njen otac isplivao go i dobio od grčkih ribara odeću i kući doneo gaće i papuče, pronevši ih kroz nemačke koncentracione logore, koje ona i danas čuva u svojoj porodici i koju će ostaviti svojim naslednicima.

          Davljenici su ostali u vodi preko jedan čas. Tek kada su im došle u pomoć grčke lađice počelo je spašavanje. Jedna je prevezla jednu grupu u malo pristanište Nea Mihanjon (Nea Mihaniona) na obali Halkidika, a drugu u Solun. Grci su krenuli u spašavanje tek kad su saznali da se radi o Srbima, a ne o Nemcima. Grci su prijateljski prihvatili potpuno iscrpljene i skoro sasvim gole jugoslovenske zarobljenike. Dali su im hranu i odela koliko su mogli i imali,. U Solunu su zarobljenici ostali desetak dana, a odatle su prebačeni u Nemačku u logor Fonfels. Prema podacima koje su prikupili major Svetislav Sretenović i kapetan Boško Bivolarević, u ovoj tragediji izgubili su živote dva generala, devet potpukovnika, 6 majora, 28 kapetana prve klase, 6 kapetana druge klase, 34 poručnika, 28 potporučnika, 1 vojni sveštenik, 2 narednika-vodnika, 4 narednika, 2 podnarednika i 22 kaplara i redova.

          "Ne mogu a da ne spomenem neke od divnih primera požrtvovanja, drugarstva i herojstva naših ljudi", odjekuje u ušima preživelih i rodbine, "naravno ovo je samo moje opažanje, jer drugi su videli drugo, ali ja nikada neću zaboraviti potresnu sliku ranjenika koji su posle udara mine ostali unakaženi i ranjeni na brodu. Među njima se nalazio i sveštenik Irinej Zlatić, moj dobar prijatelj iz Bitolja, koji je, iako sav u krvi, pevao pobožne pesme očekujući svakako pomoć, ali ona mu nije mogla stići. Isto tako ja moram napomenuti i ime jednog čoveka iz Pologa, rezervnog oficira Slobodana Gegovića, koji je pevajući himnu rukama odvaljivao daske sa broda, kupio razne predmete sa broda i bacao u more drugovima, a na moje pitanje zašto se on ne spasava kratko mi je odgovorio: Ja sam sve izgubio".

          Posebno treba istači divan primer divizijskog generala Jovana M. Jovanovića i brigadnog generala Ilije Dimitrijevića, koji su ljude terali da skaču more. Govornika sa Zejtinlika, koji je bio neplivač i koji je odlučio da ostane na brodu, su podstakli da skoči u more, govoreći mu: "Ti ćeš još trebati Otadžbini - ti imaš decu" , a kada ih je upitao: "Šta oni čekaju?" , odgovorili su mu u isti mah: "Mi hoćemo da komandujemo ovima dole u moru". Ove njihove reči ulile su nadu ovom neplivaču i on je, skinuvši se, skočio u more, verujući u spas, verujući u čudo. I zbilja čudo se desilo, jer mu je u ruke upala jedna klupica i on je isplivao. Na morskoj pučini videla se veća grupa brodolomnika, koji su se držali za razne predmete i tako održavali na vodi.

            Brigadni general Ilija Dimitrijević je rođen u Kragujevcu 28. jula 1981. godine od oca Jovana i majke Jelene. Završio je Vojnu akademiju 1901. godine. U čin generala unapređen je 17. decembra 1928. godine. Penzionisan je kao pomoćnik komandanta Vardarske divizije za pozadinu 1937. godine. U aprilskom ratu je bio pomoćnik komandanta Vardarske divizije za pozadinu.

            Divizijski general Jovan M. Jovanović je rođen u Nišu 2. avgusta 1877. godine od oca Milutina. Završio je Vojnu akademiju 1898. godine. U čin brigadnog generala unapređen je 21. oktobra 1923. godine i divizijskog generala 24. aprila 1926. godine. Bio je komandant puka Vardarske i Moravske divizije i Bosanske i Vrbaske divizije, inspektor pešadije. Penzionisan je 4. februara 1938.. godine kao predsednik Vojno-disciplinskog suda.

            Interesantno je navesti da je njegov tast bio general Ilija Gojković, ministar vojni, koji je u ratu 1915. godine bio komandant Užičke vojske, a nakon dolaska na Krf, zbog bolesti, po odobrenju Vrhovne komande, otišao je na lečenje u Francusku. Po povratku na Krf brod na kome se nalazio torpedovan je od nemačke podmornice. Odbio je zahtev nemačkog komandanta da se preda i pucao je na njega iz revolvera. Kao odgovor na to, mitraljez sa podmornice je pokosio generala Gojkovića

 

Sećanja preživelih

CRKVA NA OBALI KOD MESTA NEA MIHNIONE

          Preživeli su kasnije ispričali strahovite priče. Svaki je imao svoju i sve su one potresne. Najviše su na oživljavanju sećanja na ovaj događaj doprineli rezervni poručnik Patar Vranjkić, koga je posle dugog iscrpljujućeg plivanja, spasio grčki brodić, i Trajče Simeonovski, koji je kao 21. godišnji mornarički potporučnik(prema ovom podatku, on je pripadao 16. klasi Pomorske vojne akademije, kojoj je zbog rata prekinuto školovanje, prim. B.A.), posle dvočasovne borbe za život, izbezumljen uspeo da ispliva na obalu. Tada je jedva čuo glas nemačkog vojnika:"Finf und cvancik" , što je značilo da je bio 25. spašeni zarobljenik.

          Rezervni potporučnik Bratislav Milanović se spasio uz pomoć drvene oblice koju je uhvatio u moru. Njegov dve godine mlađi kolega Dragoš Stevanović iz Kragujevca dok je brod tonuo, svukao je cipele i skočio u vodu. Pre nego što je potonuo velika bala pamuka izbacila ga je na površinu, gde je zgrabio drveni sanduk i na njemu sačekao spasioce. Požarevljanin Jovan Popović sa grupom brodolomnika se držao za jednu dasku koja ih je spasla. Do kraja života čuvao je košulju i gaće u kojima se borio za život. Živorad Kapetanović, kapetan prve klase, jedini od Jugoslovena imao je pojas za spasavanje. Uspeo je da skine kolut na kome je bilo ime broda . On je, pre toga, bio raspoređen na pramcu, a kada se nakon šetnje po brodu vratio na pramac, mesto mu je bilo zauzeto. Napustio je pramac i to ga je spasilo da prilikom eksplozije ne pogine, jer su svi na pramcu to doživeli

          Adam Garić nije znao da pliva, a prilikom eksplozije udario je glavom o šipku na komandnom mostu i onesvestio se. Ošamućen skinuo je cipele i sa jednim drugom, takođe neplivačem, našao dasku s kojom su skočili u more. Imao je sreću, u moru je naišao na jedno bure, za koje su se držali sanitetski potpukovnik dr Luka Smiljanić i neki oficir Srba, apotekar iz Bitolja.

          Trajče Simeonovski je bio dobar plivač i dva sata se održavao na vodi. Na dasci pored njega bio je rezervni poručnik Dragoš Stevanović - neplivač. Nažalost, kad je isplivao na obalu, među mrtvim drugovima izvučenim na obalu bio je i poručnik Živan Krstić, profesor iz Skoplja, kome je kao neplivaču dao svoju dasku oslanjajući se na svoje plivačke sposobnosti.

          Sudbina je i u Solunu sastavila Dikiće, oca Dušana i sina Božidara

          Profesor engleskog jezika Nikolas Ilijadis je Božidara i njegove drugove sklonio sa ulice, kako ih Gestapo ne bi uhvatio i smestio ih u jednom suterenu. Organizovao je sedmorici Jugoslovena prevoz kamionom od Atine do Soluna. Stigli su da vide zarobljene srpske vojnike sa broda "Helena Kanavarioti", pre odlaska u zarobljeništvo. Božidar i Nikola su bili na jednoj strani ulice, a zarobljenike su Nemci provodili drugom. Vratili su se jednu tramvajsku stanicu pre i kupili pun đak hleba. Ušli su u prvi tramvaj i kad su se primakli koloni zarobljenika bacali su im hleb. Zarobljenici su im zahvaljivali i dovikivali adrese rodbine. Tada je Božidar ugledao svog oca. Uspeo je sa njim da izmeni samo nekoliko reči. Nemci su ih izbacili iz tramvaja.

          - I mog oca su spasili grčki ribari, kaže Božidar. Našli su ga u moru na izmaku snage. Nemci su čekali na obali i odveli u zarobljeništvo, gde je ostao sve do kraja rata.

          Preživeli zarobljenici su završili u logorima Nirnberg i Osnabrik. Britanska vojska je tokom rata greškom bombardovala logor u Osnabriku i tada je poginulo više od 200 oficira Vojske

OFICIRI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE U FAŠISTIČKOM LOGORU U OSNABRIKU

Parastos potonuloj vojsci

          Svake poslednje nedelje u maju, u malom beogradskom hramu Svetog Save okupljaju se, ranije brodolomnici i rodbina, danas samo članovi rodbine i prijatelji, jer preživelih više nema. Odaju poštu onima koji su potonuli u Egejskom moru. ,,Večnaja pamjat,, je reč koja je najčešće izgovorena srpskim vojnicima u proteklim ratovima za slobodu. Prema spisku, koji su sačinili poručnik Petar Vranjkić i potporučnik Trajče Simeonovski, nalazi se 214 imena. Među Srbima, nalaze se malobrojni Slovenci, Hrvati, Makedonci... Oni nisu prihvatili nemačku ponudu da idu u svoje osnovane države, već su ostali sa svojim drugovima, bili zarobljeni... Izabrali su zarobljeništvo i smrt, umesto izdaje. Svima njima pravoslavni sveštenici mole se za večni mir na drugom svetu.

            Prisustvovao sam parastosu 2001. i 2005. godine. Na moju žalost, ove 2006. godine nisam mogao zbog bolesti. Prvi puta je bilo dosta prisutnih, ali nažalost niko od vlasti, Vojske i sredstava informisanja. Drugi puta prisutnih je mnogo manje, samo starije osobe, neki i u devetoj deceniji života, mladih nema i opet niko od vlasti, Vojske i sredstava informisanja. Izgleda da niko od potomaka nije uticajan ni u nekadašnjem ni u sadašnjem političkom sistemu. Ne može se reči da su zaboravili na ove žrtve, jer i ne znaju za njih - događaj je malo poznat, a ja sam se zainteresovao i do sada dva puta objavio tekst o ovoj tragediji - kao moj dug prema potopljenima i mukama preživelih koji su završili u nemačkim koncentracionim logorima, kao dug vojnika prema vojnicima.

            Dr Pavlović, sin tenkovskog poručnika Pavlovića, kaže da će možda iduće parastose davati na nekom mirnijem mestu, jer ovde posle parastosa je odmah svadba i mnogo je posetilaca. Jedna prisutna gospođa, ona što čuva gaće i papuče koje je njen otac sačuvao kao uspomenu na pomoć koju su mu pružili grčki ribari, mu kaže: "Nemojte samo daleko, jer vidite da smo svi kljakavi i da jedva idemo". "Niste vi kljakavi gospođo", kažem joj, "ni Vi ni ovi što su došli, kljakavi su oni koji nisu a trebali su, možda ne u noge, ali u glavu sigurno".

          Tako po spisku ispada da se utopilo 214 ukrcanih zarobljenika, a preživelo 289. Živih više nema, poslednji je umro Vladimir Lazanski 15. oktobra 2005. godine.

          VEČNAJA PAMJAT!

Boško ANTIĆ

 

 

 

[i] Vojna enciklopedija(Drugo izdanje), Tom 4, str. 112-113, 119 i 123. Hronologija 1941-1945, Vojnoistorijski institut , Beograd, 1964, str. 27-30. Aprilski rat 1941 - Zbornik dokumenata, Vojnoistorijski institut, Beograd 1941, str. 255.

 

2 thoughts on “DRUGA PLAVA GROBNICA”

  1. Po, ko zna koji put: čestitam Autoru ovog sjajnog napisa, o herojstvu naših predaka! Da se ne zaboravi! Upoznao sam popriličan broj bivših podoficira i oficira vojske Kraljevine Jugoslavije, i mogu vam reći: svi do jednoga bili su vrsni profesionalci, obrazovani i humani! Moj zadnji nastavnik u VPA u Divuljama iz predmeta KoV-a, potpukovnik Božidar Trifunovići (neka mu je Večna Slava!), bio je takav oficir i čovek, da smo se svi ugledali na njega i kopirali ga! Za mnoge znam da su bili velike patriote. Dostojanstvenog ponašanja! A u tome ratu ostali su patriote! I to, što su nemci imali posebna i rigorozna pravila prema njima (srbima!), iz osvete za Prvi svetski rat i zbog toga što su izvršili državni udar, kako bi ušli u rat sa nemačkim osvajačima! Čestitam i zahvaljujem kontraadmiralu u penziji Bošku Antiću, što nastoji da otrgne istinu od zaborava!
    Vaš Milan Nikolić

    1. Данас је осамдесетгодишњица ове трагедије. Слава херојима, и погинулима и онима који су успели да преживе ово потапање! Вјечнаја памјат!

Ostavite odgovor na Milan Nikolić Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *