I S T R A N K A

Brod sa šest imena u vlasništvu pet država

 

Zadnji brod Austro-ugarske flote

Slika-1

ISTRANKA  na odlasku sa veza iz splitske  Gradske luke 1991. godine,
poslije 18 godina više nije ugostiteljski objekt

Odveja je Saturn oti dan. Nije po nju doša, ni Smjeli, a ni Veli Jože, da je isprate kao kraljicu.

Kiša je rebatila rivu i kolone, a ona je tiho, kao da je sram, graciozna i dostojanstvena polako  od kraja. Niko joj od njene dice osim mene nije doša, a koliko smo vrimena proveli po njenim pasarelama, po restoranu, po kužini. Koliko samo Pipija i Oreli tu otukli, a pomfrija mislim da ne bi stalo njanci na cilu rivu.

Toliko je vidila ljubavi, toliko je ispratila mladenaca u novi život, Otišla je kako idu dobri ljudi, tiho i bez ispraćaja. Bez limene glazbe i bandjera, Tako u vjećnost odlaze samo oni pravi i veliki, tiho da zauvik budu najglasnija muza u tvojem životu. Ona koju ti samo čuješ kada iza njih ostane praznina.
(Napisao je Ivo Anić jedan od Splićana na Facebook-u).

 

Tekst je posvećen Istranki, kao ugostiteljskom objektu, koja je u ovoj ulozi iscrpila  životne resurse i pošla u daljnju borbu sa namjerom da se revitalizira i služi novog gospodara.

Mogla bi se sa pravom reći jedna poznata istina, još ako to malo pojednostavimo, da se brodovi kao ljudi rađaju, upisuju u knjige rođenih, rade žive i umiru, nestaju iz spiska živih, Istranka se maksimalno „borila“ da nadživi sve svoje „društvo“ iz nekadašnje Austrougarske flote. Na kraju to joj je i uspjelo.

Sve do sada rečeno ima za cilj prikazati životni vijek zadnjeg broda austrougarske flote, kojeg se veći broj živućih iz Mornarice i Splita sjećaju pod njenim zadnjim imenom ISTRANKA.

U interesu sjećanja na ovaj brod treba reći i kratko se sjetiti: bila je to privatna Austrougarska parna jahta, Ossero (Osor), kasnije prodana Austrougarskoj ratnoj mornarici i plovila pod imenom Dalmat. Prelaskom u vlaništvo Ratne mornarice Kraljevine SHS – Jugoslavije dobila je ime Vila. U kratkotrajnom Aprilskom ratu, 1941. zaplinjena je od vojnih snaga Musolinijeve Italije i dobiva ime Fata. Kapitulacijom fašističke Italije 1943. godine, saveznici su je sa drugim zaplijenjenim jugoslavenskim brodovima predali 7. novembra 1943. jedinicama izbjegličke jugoslavenske vlade u Egiptu. U augustu 1945. godine predana je novoj Jugoslaviji i vraćena sa ostalim brodovima u sastav JRM, dobivši novo ime Orjen. Za vrijeme trajanja poznate Tršćanske krize  1950/53. jahta je iz čisto političkih razloga dobila ime Istranka.

Slika-2

ISTRANKA kao ugostiteljski objekt u Splitskoj luci

Sagrađena je 1896. godine u austrougarskom tršćanskom brodogradilištu San Rocco podružnici brodogradilišta Stabilimento Tehnico tada najvećem austrougarskom brodogradilištu, sposobnom za izgradnju brodova i brodskih pogonskih mašina, tada od najkvalitetnijeg češkog čelika. Izgrađena je kao privatna jahta austrougarskog nadvojvode Karla Stjepana (Karl Stephan von Ostereich), velikog admirala Austro-ugarske Ratne mornarice, bliskog rođaka cara Franje Josipa, pod imenom Osor (Ossero) mjesto na otoku Cresu. Na njoj su ugošćavane mnoge okrunjene glave i ostale europske elite.

Slika-3

OSSERO (Osor) vezan u pulskom Arsenalu

Bio je ovo parni jedrenjak sagrađen u vremenskom periodu kada je parni pogon ozbiljno potiskivao pogon na jedra

Prema pisanju tadašnjeg godišnjaka Annuario Marittimo za 1898. jahta Ossero  je imala  slijedeće taktičko-tehničke podatke: dužina 43,77 m, širina 5,85 m  i visinu 3,22 m. Deplasman je bio 194 t. Za pogon je imala jedan cilindrični kotao i vertikalni parni stapni stroj od 275 kW. Postizala je brzinu 11 čvorova, a akcioni radius  je imala  100 Nm. Prema nekim podacima je 500 Nm, obzirom na količinu uglja koji je mogla krcati u ugljenarke

Konstrukcijski podaci navedeni u Osnovnoj brodskoj knjizi broda Vila za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, upisani 1932. godine, djelimično se razlikuju od naprijed navedenih. U ovoj knjizi: Deplasman 231 tona (puni 268).  dužina broda je 41,15 m, dužina preko svega 44,96 m. širina na vanjskom rubu oplate 6,10 m. bočna visina od vodene linije računato do  glavne palube iznosila je 1,49 m, najveći gaz  je bio 3,20 m. Jahta je tokom upotrebe doživljavala pojedine rekonstrukcije, pa se ne može sa sigurnošću reći, kada su ovi podaci ustanovljeni.

Njen vlasnik bio je u aktivnoj vojnoj službi Austro-ugarske ratne mornarice kao admiral, jahtu je malo koristio. Na kraju je prodana Austro-ugarskoj ratnoj mornarici 31.10. 1899. za potrebe namjesnika Dalmacije i dobila novo ime Dalmat. Prvi joj je komandant bio poručnik bojnog broda Austro-ugarske ratne mornarice Josef R.fon Selavz.

Teško je ko mogao jednom ovakvom brodu prognozirati ulogu i kretanje tokom upotrebe. On je promjenio pet država, paralelno sa ovim mijenjajući šest imena. Na njegovoj palubi i salonima, bili su ili boravili poznati državnici carevi i kraljevi. Ako je vjerovati ovdje su se donosile i po svijet sudbonosne odluke.

Zapisano je da su na njemu, u njegovom salonu, 27. aprila 1914. godine na sidrištu ispred  dvorca Miramare u tršćanskoj luci razgovarali austrijski car Franjo Josip i njemački car  Wilhelm II o pripremi za početak Prvog svjetskog rata, prodoru na Bliski istok i ratu protiv Srbije. Prema nekim autorima Car Wilhelm II je  na ovom brodu razgovarao i sa nadvojvodom Franjom Ferdinandom.

Prema sjećanju savremenika, nadvojvoda Franjo Ferdinand je rado boravio na Dalmatu. Tamo je dovodio kompletnu familiju.

Slika-4

Car Franjo Josip

Slika-5

Car Wilhelm II

Slika-6

Nadvojvoda Franjo Ferdinand

 

Na putu prema Sarajevu, svom posljednjem putovanju, 25. juna 1914. godine, doplovio je iz Trsta do ušća Neretve u more tada najsavremenijim bojnim brodom drednotom (drednought) kojih je Monarhija imala četiri. Bio je to SMS Wiribus Unitis, tvrđava na moru velike vatrene moći. Označen je bio kao komandni brod Austrougarske flote. Kompletna plovidba planirana je tako da se brodom pokaže snaga i prestiž Austrougarske Monarhije. Na ušću Neretve nadvojvoda - prestolonasljednik  sa visokom pratnjom prekrcao se na Dalmata, koji je za ovu priliku bio posebno spreman. Kao brod manjeg gaza mogao je komotno ploviti rijekom Neretvom do pristaništa Metković. Odavde je visoki Austrougarski predstavnik za Sarajevo nastavio putovanje vozom.

Poslije poznatog atentata u Sarajevu, gdje su izgubili život: nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija, njihova mrtva tijela prevezena su vozom iz Sarajeva za Metkovič, gdje su prekrcani na Dalmata i prevezena do ušća Neretve. ovdje ih je preuzeo Wiribus Unitis, te uz pratnju brodova sa spuštenim zastavama na pola koplja zaplovio prema Trstu. Pogrebna povorka brodova, ploveći pored istočne Jadranske obale bila je ispraćena od stanovništva. Veliki službeni doček organizovan je u Tršćanskoj luci, odakle su prevezeni u dvorac Arsteten, te skromno pokopani u krugu familije, bez posebnih carskih počasti i ceremonijala,  zbog kroničnog nezadovoljstva Carskog dvora Sofijom i njenim porijeklom.

Slika-7

Mornari sa Dalmata unose posmrtne ostatke Franje i Sofije

Slika-8

Dalmat u vožnji Neretvom

 

Slika-9

Nadvojvoda Franjo Ferdinand  sa suprugom
na dan atentata u Sarajevu

Slika-10

Nadvojvoda – pestolonaslijednik Franjo Ferdinand u admiralskoj uniformi sa djecom, gdje su mu sinovi u mornarskoj uniformi, rado je boravio na Dalmatu sa familijom

 

Pred početak Prvog svjetskog rata 1914. godine Dalmat je prebaziran u Boku Kotorsku na sidrište tivatskog Arsenala, gdje je cijelo vrijeme  proveo na vezu sa jednim brojem brodova austrougarske Ratne mornarice. Krajem rata, poslije kapitulacije Austro-ugarske Monarhije i savezničke podjele njenih brodova, tretiran je kao trgovački brod, pa je kao takav dodjeljen Kraljevini SHS. Prijemom brodova poslije Rapalskog ugovora od strane komisije SHS Dalmat je preimenovan, dobivajući novo ime Vila.

Tokom upotrebe u Ratnoj mornarici Kraljevine SHS – Kraljevine Jugoslavije, jahta je bila na raspolaganju  Komandantu flote. Uvidom u Osnovnu brodsku knjigu (Taktički obrazac), nalazimo da su ovdje na dužnosti komandanta bili, kasnije poznati komandanti razarača: zadnji komandant Dubrovnika, kap. bojnog broda Vladimir Šaškijević,  razarača Zagreb, kap. bojnog broda Nikola Krizomali i kap frgate Mirko Dabović poslednji komandant podmorničke flotile.

Pored austijskog cara Franje Josipa, Njemačkog caraWilhelm-a  II, nadvojvode Franje Ferdinanda (živ i mrtav), kasnije se na  jahti Vila dužobalno vozio kralj Aleksandar I Karađorđević sa pratnjom, general Stevan Hadžić, admiral Prica te druge za određeno vrijeme značajne ličnosti, admirali i generali do 1941. godine.

Slika-11

Kralj Aleksandar Karađorđević

Slika-12

Admiral Prica Dragutin

Slika-13

Pod imenom VILA u vlasništvu Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, vezana uz obalu luke Gruž kod uljare Radeljević

U kratkorajnom Aprilskom ratu 1941. sa ostalim djelovima flote Kraljevine Jugoslavije bila je zaplijenjena od strane okupacionih snaga fašističke Italije u Boki Kotorskoj. Oni su joj dali ime FATA, ugradili artiljerijsko naoružanje i napravili od nje neku vrstu topovnjače.

Poslije kapitulacije Italije, 7. decembra 1943. godine predana je od strane saveznika, mornaričkoj jedinici Kraljevske mornarice u Egiptu. Služila je za smještaj oficira i kao komandni brod.

Završetkom Drugog svetskog rata sa ostalim brodovima, koje su držali Italijani i onima što su 1941. prešli iz Boke saveznicima vraćena je u Novu Jugoslaviju. Sada je sa novom zastavom dobila još jedno novo ime ORJEN. Bila je na raspolaganju komandantu eskadre. Za vrijeme zategnutih odnosa sa Italijom u vezi Trsta 1951/53. godine, dobila je ime ISTRANKA. Pored motorne Jahte JADRANKA (bivši Beli orao), nije služila više rangiranim ličnostima. Istranka je imala 13 članova posade. Tokom eksploatacije doživila je više preinaka po nadgrađu pa joj se silueta pomalo razlikovala od početne kao Ossoro. U Remontnom zavodu Sava Kovačević  1960/61.g preinakom brod je izgubio svoju izvornu vizuru. Ovo je bila najopsežnija preinaka od njene izgradnje. S broda su bile skinuta dva stara visoka jarbola i postavljen jedan jarbol na pramcu iza komandnog mosta, a dimnjak je skraćen i preoblikovan u savremeniju formu. Preuređeno je potpalublje, čime se dobilo veći broj kabina. Pogon je rekonstruisan, ugradnjom parnog kotla na lož ulje. Postignut je siguran stabilitet  ugradnjom potrebnog balasta.

Tokom 1956. Komanda eskadre dobila je za smještaj svojih članova pomoćni brod VIS. Istranka je dodjeljena komandama plovnih jedinca. Prvo  11. Divizionu torpednih čamaca za smještaj članova komande i pripremu hrane za posade brodova.  Prateći reorganizaciju unutar flote pripadala je 14. Flotili ratnih brodova u Pločama, nakon toga divizionu motornih topovnjača tipa Higgins. Zadnji komandant na njoj bio je poručnik bojnog broda Mirko Tončić, a komandir V BO zastavnik, Bogdan Litović.

Brod koji je bio vlasništvo pet država te imao  šest imena, svečano je napustio svoju aktivnu vojnu službu u pomorskoj bazi Lora, bilo je to u njegovoj 72 godini života. Njen kraj boravka u flotnom sastavu bio je 1970. godine. Tada je brisana iz flotne liste i poslata u rashod.

Nakon odlaska iz sastava flote JRM  i 72 godina aktivne vojne službe Istranka  je još jednom postala privatna svojina. Prilikom licitacije u junu 1971. od državnog sekreterijata za Narodnu odbranu SFRJ kupila su je braća Nikola i Ivan Brkić, rođeni u Dicmu. Otac kupaca braće Brkić bio je član posade na ovom brodu 1916-1917. godine što je sigurno bio jedan od razloga zbog koje su se zainteresovali za njenu kupnju. Braća Brkić su u luci Lora skinuli sa broda sve dijelove pogona i druge opreme, te remorkerom korito odvukli u Remontni zavod Velimir Šrorpik u Šibeniku, iz Lore je svečano ispraćena od brodova i brodskih posada uz zvuke brodskih sirena. Poslije radova na doku i poduzetih radova na trupu broda  dotegljena je  u Stobreč.  Ovdje je ostala oko tri mjeseca. Ugrađen joj je balast radi regulisanja stabiliteta. Mašinski prostor i još neki djelovi  brodskog prostora napunjeni su armiranim betonom. Poslije ugrađenog balasta prebačena je u obližnje sidrište hotela LAV.

Slika-14

ISTRANKA u sastavu JRM poslije rekonstrukcije nadgrađa i skidanja jarbola

U to vrijeme braća Brkić su došli pod udar tadašnjeg zakona, koji privatnicima nije dozvoljavao posjedovanje većeg plovnog objekta od 50 tona nosivosti, niti poslovnog prostora većeg od 70 metara kvadratnih, a Istranka je prelazila  jedno i drugo ograničenje.

Tražeći rješenje za Istranku, nakon nekoliko razgovora sa jednim brojem tadašnjih preduzeća, zaključen je kupoprodajni ugovor sa Turističko ugostiteljskim preduzećem „Aspaltos“(Kasnije preimenovano u Union Dalmacija)

Novi vlasnik je na neki način nastavio realizaciju ideje o pretvaranju Istranke u atraktivni ugostiteljsko-turistički objekt privezan uz obalu i dostupan građanima s kopna.

Slika-15

Bila je na velikom broju razglednica i turističkih prospekata

Ovdje je bila vezana kao ploveći restoran, po čemu se pamti na brojnim fotografijama i razglednicama. Neki smatraju da je realizacija ove ideje bila banalna. U 1973. godini u Remontnom zavodu Sava Kovačević  Tivat završeni su radovi na preuređenju Istranke kada je brodu dodana još jedna paluba i napravljena složena izvedba ograda i nadstrešnica. Cilj ovih zahvata bio je u stvaranju većih palubnih površina na brodu privlačnih istorijskih karakteristika.

Sve do 1989. godine Istranka služeći kao restoran – kafana i diskoteka. Vrijeme je provela  na mrtvom vezu (četverovez) sa krmom na obalu kod malog mula u splitskoj Gradskoj luci

Poneseni istorijskom prošlošću starog broda Istranke, a vidjevši u njoj mogućnost pristojne zarade i vrijednost koju će verifikovati vrijeme koje dolazi Istranku su kupili: splitski košarkaš Duje Krstulović i njegov partner Stipe Tolj. Oni su od nje planirali učiniti atraktivan turistički objekt i to luksuznu jahtu za bogatu klijentelu. Polazna zamisao udruženih partnera bila je Istranku ponovo dovesti u status broda, sa visokim jarbolima i ugrađenim jedrima. Planiran je novi parni pogon, uređenje luksuznih kabina za 20 gostiju. Izrada nacrta za revitalizaciju Istranke povjerena je poznatom brodograditelju N. Flechu. Nacrti su bili pripremljeni već u januaru 1990. godine. Na osnovi ovih nacrta partneri-vlasnici štampali su poseban katalog privlačnog izgleda namijenjen privlačenju partnera za posao koji se prolaskom vremena pokazivao sve zahtjevnijim. Novi vlasnici Krstulović – Tolj su više od godinu dana tražili rješenje za početak radova na brodu, koji je prema njihovom planu trebao dobiti ime Dalmat, čitavo vrijeme stojeći u splitskoj Gradskoj luci.

Tokom 1990. godine, donesen je državni zakon, kojim se ukida odredba koja je ograničavala posjedovanje brodova do 50 tona i prostora za 50 putničkih mjesta. Konačno 7. februara 1991. Istranka je napustila svoj višegodišnji vez gdje je provela tolike godine i otegljena u Kaštelanski zaliv. Slobodna Dalmacija je zabilježila taj događaj uz fotografiju koju ovdje imamo na početku.

„Vez u Gradskoj luci na koji je dugo godina bio privezan brod Istranka od juče je slobodan i prazan. Tegljač „Saturn“, po nalogu vlasnika Duje Krstulovića koji je brod kupio na licitaciji od „Union Dalmacije“ oteglio je „Istranku“ u „Brodospasovo rezalište“ u Sv. Kaji. Međutim to nikako nije poslednja njena plovidba. „Istranki“ će  u Brodospasovu rezalištu skinuti nadgrađe starog broda. Nakon toga vlasnik će odlučiti kada će ga i u koje brodogradilište prebaciti  - najvjerojatnije, kako je prvobitno zamišljeno u Švedsku – te ga preurediti za turističke svrhe. Doduše ne u restoran, već za prijevoz turista. Istranka je uklonjena s veza u Gradskoj luci i zbog opasnosti da udari vjetra i valova ne pokidaju vezove i oštete brod“

Na vezu u Sv. Kaju uklanjani su elementi nadgrađa ugrađivani svojevremeno u Remontnom zavodu „Sava Kovačević“ Tivat 1973. godine. Neke poslove izvelo je brodogradilište u Vranjicu.

Slika-16

Istranka u Svetom Kaju sa skinutim nadgrađen i suvišnom palubnom opremom

 

                  Napušteni brod i pokušaji revitalizacije

Tokom ratnih godina vezana uz molo Sv. Kajo ispred nekadašnjeg rezališta brodova u Kaštelanskom zalivu, Istranka je ostala napuštena. Živeći u inostranstvu vlasnici Krstulović – Tolj su napustili brod, te je izgledalo da su od Istranke potpuno digli ruke i u godinama poslije rata. Kroz ovaj period u trup broda prodirala je morska i oborinska voda, pa je u takvim okolnostima sjeo na dno krmenim djelom. Likvidacijom rezališta Istranka je ostala bez nadzora, udaljena od pogleda i komunikacijskih pravaca. Ovdje je  potonula neutvrđenog datuma. Prema nekim svjedočenjima bilo je to devedesetih godina. Od člana Povjereništva za pomorsko dobro Drage Butorca saznalo se da je Istranka 2000. godine u maju plutala, a u julu je imenovani našao potopljenu. Da bi što manje smetala  prebačena je na zapadnu stranu sidrišta, gdje je bila do dizanja sa dna i prodaje kupcu iz Italije.

Njeni vlasnici, Krstulović – Tolj prodali su je Italijnu iz Đenove, koji je imao namjeru od nje napraviti brod muzej blizu Đenove.

Tek kada je brod prodan ovom  industrijalcu, počelo se u hrvatskim kulturnim krugovima govoriti o važnosti broda, koji je zaslužio spomenički status. Tako je ona poslije stotinu godina plovidbe na moru, vožnje pod šest imena i promjene pet vlasnika – država uplovila u burne diplomatske vode, gdje se ne vidi kraj.

Istodobno Hrvatski pomorski muzej (Vojnopomorski muzej bivše SFRJ) stupio je u zaštitu Istrankinih ostataka. Korito ovog broda je dignuto iz mora, skinuti su svi ostaci nadgrađa. Trup je očišćen: skinute su sve višegodišnje naslage, izvršeno nužno brušenje površina i bojadisanje antikorozivnim bojama.

Dana 10.novembra Istranka je uvedena u popis kulturnih dobara Republike Hrvatske. Poslije ovoga došlo je do protesta italijanskih kupaca i vlade, te niz novinskih članaka o zaboravljenom brodu. Već jednom sređeni trup broda ponovo je bio potopljen u Vranjicu 2007. godine, a kad je konačno 2014. Ponovo podignut iz mora, došao je pod starateljstvo HRMS-a ali je hrvatsko pravosuđe u ovom predmetu odlučilo ukinuti  status kulturnog dobra. Trup Istranke ostao je ležati u ribarskoj luci Brižine, pa se tek 2019. godine činilo da će stvari krenuti na bolje. Brod je trebao biti restauriran i izložen na kopnu, ali je bio nominalno u italijanskom vlasništvu pod ministarstvom kulture Republike Hrvatske. Prije početka 2020. došlo je do pandemije Covid-19 i potresa u Zagrebu, kada je većina muzeja u zemlji bila oštećena. Njihova obnova postao imperativ Ministarstva kulture, a konačna sudbina Istranke dalje je ostala otvorena.

Italijan Gianfranco Cozzi, koji je kupio, umro je pa se s pravne strane cijela situacija dodatno zakomplicirala. Dok je on bio živ, redovno je plaćao ležarinu – vez. Poslije njega to niko ne čini. Nije se javio niko od nasljednika. U javnost je procurila vijest ako je vjerovati da su ostatke Istranke bivši vlasnici Duje Krstulović i Stipe Tolj 2002. prodali novim italijanskim kupcima. Kako, kada i gdje je ta transakcija izvedena nije poznato. Stipe Tolj živi u Švedskoj, a Duje Krstulović u SAD i ne dolazi u Hrvatsku. U javnost je procurila ne dovoljno provjerena vijest da su ostaci ovog broda prodani za 36.000 eura,

Tako ova stara dama iznemogla, na izdisaju, ostade nepoznanica i neuništiva, dok od nje postoji zadnji komad.

Splićanin Toma Bebić i sam nekada starješina  JRM u svojoj pjesmi Leute moj kaže:

Brodovi su isto kao ljudi
Zlu moru daju život svoj
...

Slika-17

Ostaci ostataka Istranke u Sjevernoj luci, zadnjeg broda Austrougarske flote,
koji je imao šest imena i pet gospodara

Slika-18
Slika-19

Detalji krajnje propalog korita bivše jahte priliko dizanja iz mora

Slika-20

Dobro namjeran i ozbiljan pokušaj Hrvatskog pomorskog muzeja da se od Istranke učini objekt spomeničkog statusa

Slika-21

Korito je ostrugano, uredno obrušeno i bojadisano antikorozivnom bojom

Iz materijala za pisanje mojih knjiga: Flote kojih više nema, Ratna mornarica Austrije i Austrougarske Monarhije, Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije i neobjavljene, Ratna mornarica FNRJ-SFRJ.

Milan Đuran

Knjige
Slika-22

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.