INCIDENT U KRFSKOM KANALU 1946. GODINE (sa osvrtom na umiješanost Jugoslavije)

Incident u Krfskom kanalu je sastavljen od triju događaja, koji su se zbili 1946. godine i koja važe za ranu epizodu hladnog rata:

– Prvi incident se zbio kada su albanske obalne baterije otvorile vatru na brodove Velike Britanije.

– Drugi incident se zbio kada su brodovi Velike Britanije stradali nailaskom na mine u Krfskom kanalu.

– Treći incident kada su brodovi Velike Britanije ušli u teritorijalno more Albanije radi razminiranja Krfskog kanala.     

Ti incidenti su doveli do sudskog epiloga pred Međunarodnim sudom UN, sud je naložio Albaniji isplatu 844.000 funti, koje je Albanija odbila da isplati, pa su joj zamrznute zlate rezerve a diplomatski odnosi među državama su bili prekinuti do 1991. godine .

U slučaju Krfskog incidenta za nas je najinteresantnije učešće Jugoslavije i Jugoslovenske RM u tim događajima. Sve je još uvijek uvijeno u plašt tajne, koji se polako otkriva, a nije više pitanje učešća Jugoslavije, već detalji samog djelovanja RM. Događaje je potrebno dodatno istražiti i otkriti  svu istinu.

Politička situacija koja je vodila do pomenutih incidenata.

28.novembra 1944. partizani su ušli u Tiranu i završili oslobođenje države.

Pošto su tokom rata Krfski kanal a i dužobalne komunikacije bile minirane Velika Britanija je izvršila operacije razminiranja od decembra 1944. do marta 1945. godine. Na ove operacije Albanija nije reagovala.

Posle samog oslobođenja Albanije velike sile nisu pokazivale poseban interes za Albaniju. sve do 10. novembra 1945. kada su savezničke misije saopštile Enver Hoxhi da su vlade njihovih zemalja priznale poslijeratnu albansku vladu, ali su daljnje odnose sa Albanijom uvjetovale slobodnim predstojećim izborima.

Za razliku od zapadnih saveznika Sovjeti nisu postavljali uvjete za priznanje poslijeratne albanske vlade. 10. januara 1946. godine u Albaniju je stigao opunomoćeni ministar SSSR-a, a dočekan je sa srdačnom dobrodošlicom. Planovi sovjetizacije Albanije su se odvijali vrtoglavom brzinom, što je izazvalo negodovanje zapada, pa su SAD I Velika Britanija na prvoj skupštini UN u januaru 1946. uprkos sovjetskoj podršci uložili veto na prijem Albanije u UN.

Albanija je deklarisana kao satelit Beograda I Moskve.

U to vrijeme se javlja albansko-grčki sukob praćen incidentima na granici, što još jednom dokazuje da se odnosi velikih sila prvo reflektuju na odnose  i sukobe manjih država.

U augustu 1946. grčki premijer Tsaldaris je na mirovnoj konferenciji u Parizu izjavio da je grčka u ratu sa Albanijom i postavio pitanje Sjevernog Epira koji je trebalo vratiti Grčkoj. Britanci i Američki Senat su odobrili rezoluciju u korist davanja sjevernog Epira Grčkoj.

Enver Hoxha je 21. augusta  odgovorio vlastitom oštrom političkom deklaracijom. U tome je imao podršku SSSR-a, kao i u pomaganju grčkim gerilcima-komunistima u građanskom ratu. Odnosi sa zapadnim saveznicima su zahladili.

Velika Britanija je podržavala desničarske snage u Grčkoj pa je svoju flotu upotrebljavala za nadzor nad grčkom obalom u cilju sprečavanja snabdijevanja gerilaca morskim putevima, naročito na dijelu granice između Albanije i Grčke.

Posljedično je albanski vrh saopštio da tuđim brodovima nije dozvoljeno ploviti kroz teritorijalne vode Albanije bez prethodne dozvole, što je praktički zatvorilo Krfski prolaz koji je na najužem dijelu širok svega jednu milju.

Incidenti u Krfskom kanalu

15. maja 1946. godine krstarice HMS Orion I HMS Superb su bile prvi Britanski brodovi koji su posle razminiranja prošli kroz Krfski kanal. Brodovi su dolazili iz pravca sjeverozapada, Pošto je  obala Krfa plitka i puna podvodnih hridi brodovi su plovili bliže Albanskoj obali i izvršili okret u desno pred Saranadom, na udaljenosti manje od milje od albanske obale. Luka Krf  im je već bila po pramcu, kada su na brdu iznad Saranade vidjeli oblačak dima, a iza HMS Superba, drugog  u koloni, na 200m udaljenosti, digao se stub vode. Albanska baterija je nastavila sa gađanjem i ispalila 12-20 granata u krmeni val Superba, dok se brodovi nisu udaljili van dometa . Brodovi na vatru nisu odgovorili.

Uslijedio je diplomatski sukob, gdje je albanska strana tvrdila da brodovi ne mogu ulaziti u albansko teritorijalno more bez prethodne najave i dozvole. Velika Britanija se pozivala na pravo prolaza kroz tjesnace koji povezuju dva otvorena mora, odnosno dva eksteritorijalna mora. Izjava Velike Britanije je završila upozorenjem da će ubuduće njeni ratni brodovi uzvratiti na vatru.

10. augusta je Komandant mediteranske eskadre primio od Admiraliteta telegram da može slati brodove kroz tjesnac, a 21. septembra novi telegram, u kojem je naređenje da se provjeri reakcija Albanaca, prilikom prolaska kroz Krfski kanal, ako to već nije bilo učinjeno. Cilj je bio utvrditi da li su se Albanci naučili „lijepom ponašanju“

Admiral Willis komandant mediteranske eskadre uputio je Admiralitetu odgovor: „To još nije učinjeno, ali moje namjere su na Admiral Kinehan, na admiralskom brodu HMS Mauritius, sa HMS Leander i dva razarača, učini to poslije isplovljenja iz Krfa 22.oktobra 1946. godine.“

To izgleda nije bila tajna za obavještajnu službu Jugoslavije i Albanije a ni SSSR-a.

Sastav krstarica HMS Mauritius i Leader u pratnji razarača HMS Saumarez i Volage. dan prije polaska 21.oktobra 1946. proveo je u Luci Krf proslavljajući Dan Trafalgarske pobjede. 22.oktobra, u 13.30, brodovi su u koloni napustili Krfsku luku. Prvi je plovio HMS Mauritius za njim na udaljenosti 500m HMS Saumarez, a na udaljenosti dvije milje HMS Leander praćen HMS Volage na udaljenosti 500m.

Samo Admiral Kinahan i komandanti brodova su znali prirodu misije.  Plan strogo povjerljive misije sadržan je u dokumentu XCU u kome je sadržan plan djelovanja, prolaska kroz Krfski kanal, pored albanskih obalskih baterija, a u slučaju otvaranja vatre žestokog odgovora.

Na svim brodovima su se oglasili razglasi, posadama je predočen događaj koji se  zbio prije par mjeseci, granatiranje HMS Oriona i Superba, sa napomenom da će oni proći kroz iste vode, a u slučaju da obalne baterije otvore vatru, oni će odgovoriti dok ih sve ne utište. Čim je govor završen svirana je borbena uzbuna, posada je zauzela borbene stanice, spremna za akciju i eventualni odgovor neprijatelju. Topovi su ostali u uzdužnici brodova u osnovnom položaju. Prema Leggettu navigacijski oficiri su pažljivo pratili MEDRI rute (Mediterranean Routeing Instruction), koje su označavale od mina očišćene puteve, a predočene su svim državama.

Pedeset milja sjevernije sa nosača aviona HMS ocean uzletjeli su izviđački avioni i okrenuli se prema Krfskom kanalu. Zvanično je Ocean krstario na otvorenom moru čekajući brodove kako bi izveli zajedničke vježbe ploveći prema Argostoli. Prema XCU planu osmatrački avioni su trebali letjeti uzduž kanala, a u slučaju otvaranja vatre osmatrati tačne pozicije artiljerijskih oruđa i usmjeravati vatru sa brodova. U tom planu su sadržane detaljne poznate pozicije Albanske obalske odbrane.

Zbivanja prema Ericu Leggett-u (autoru knjige „The Corfu Incident“)

HMS Mauritius i HMS Leander su u 14.45 bili na tački najbližoj albanskoj obali,  0,5 milje od Denta Cape, kada je HMS Mauritius signalizirao okret uljevo u sjeverozapadni kurs držeći brzinu od 10čv. Dvije miljE iza HMS Leander i HMS Volage su se spremali na isti manevar kada stignu na poziciju okreta.

Šest minuta pošto je HMS Saumarez okrenuo u novi kurs, tačno u 14.53 snažna eksplozija je odjeknula, sa centrom nekoliko feet-a ispred komandnog mosta, dižući pramac visoko u vazduh. Žuti bljesak eksplozije je sijevnuo vertikalno sa lijeve strane, a pratio ga je horizontalan bljesak sa desne strane broda, kada je eksplozija probila put kroz cijelu širinu broda, ostavljajući rupe od cca 9 metara, od kobilice do ispod komandnog mosta, oštetivši vodonepropusne pregrade ispred i iza eksplozije i  tankove goriva. Uslijedio je prodor vode i mjestimični požari, brod je zaustavljenih mašina bespomoćno plutao.

Admiral Kinahan ocjenivši situaciju, naredi HMS Volage-u da teško oštećeni brod uzme u tegalj i uputi se prema Krfu. Kada je uhvaćen tegalj  u 15.30, iz pravca Saranade pristigao je albanski čamac, koji je ponudio pomoć koja je odbijena bez bilo kakvog objašnjenja.

HMS Volage je počeo tegljenje, ali nesreća nije počivala, tačno u 16.15, samo 42 minute nakon prve odjeknula je druga eksplozija, odbijajući se od albanskih brda. Volage je poskočio kao bijesan konj, na pramcu se digao stub vode, konopi teglja su pali u more, a brod je izgubio brzinu. U djeliću sekunde 12m pramca razarača, do same topovske kule A je nestalo. Kako su oštećenja izazvala nagib  i veliki trim broda, pre svega radi pramca  koji je ostao visjeti sa lijeve strane, prije nastavka tegljenja, komandant Volage-a je naredio prepumpavanje goriva i vode, kao i odbacivanje odnosno prebacivanje brodskog materjala, a pre svega municije, torpeda i dubinskih bombi. Sve je bilo riješeno kada se pramac broda odvojio i nestao u dubini,  a brod se izravnao.

Ne mogavši nastaviti tegalj vozeći naprijed, okrenuo je pramac prema krmi HMS Saumareza i nastavio tegliti vozeći krmom.

Admiral Kinhan je pratio situaciju sa krstarice HMS Mauricius i koordinirao akciju.

U 17.17 razarači su stigli do Capa Denta, situacija na Volage-u je bila stabilna, dok je na Saumarez-u  još uvijek bjesnio požar. U 20.30 se gašenju požara priključio i razarač HMS Raider, a u 21.00 počele su pristizati u pomoć i brodice iz Krfske luke. Brodovi su stigli na Krf oko ponoći 22.oktobra.  Uslijed eksplozija mina izgubilo je život 44 mornara, a 42 su bila ranjena.

Slike Saumareza i Volage-a nakon nailaska na mine

Kao što biva u sličnim situacijama uslijedile su diplomatske note a prvi formalni ogovor Britanaca 26.oktobra, u kojem se navodi da će se, zbog ozbiljnog incidenta koji se dogodio prilikom prolaza brodova Njenog Visočanstva kroz Krfski kanal, izvršiti razminiranje kanala, a o terminu će Albanske vlasti biti obavještene. Odgovor Albanaca je bio da oni ne prigovaraju Britancima kada plove izvan teritorijalnih voda Albanije, a uputili su i protest generalnom sekretaru UN Trygveu Lieu.

Dalje je britanska vlada najavila da je 12. novembra planirano razminiranje kanala. Albanija je predlagala formiranje mješovite komisije, što su Britanci odbili, jer su taj prijedlog vidjeli kao odgađanje operacije razminiranja.

12. novembra 1946. nekoliko Britanskih brodova dva do tri sata je vršilo „pregled“ albanskih voda da bi slijedećeg dana veliki broj ratnih brodova, minolovaca i čamaca učestovao u akciji razminiranja a razminiranje je vršilo pet minolovaca 5.diviziona minolovaca. Operacija je nazvana „Operation Retail“. Zadatak je bio očistiti taj dio kanala i izvršiti vađenje mina za pregled i vještačenje. Do večeri su pronađene 22 njemačke mine EMC, britanski naziv GY, iako se pretpostavljalo da su postavljene njemačke mine GR. Velika razlika je među njima u težini, veličini i naročito eksplozivnom punjenju, GY imaju 300 kg eksploziva a GR 40 kg eksploziva. Dvije mine su odvojene i poslane na Maltu radi ekspertize.

Britanski minolovac u akciji

Po albanskim izvorima, pribilješke načelnika generalštaba albanske armije, nađene su 22 mine, od kojih je jedna eksplodirala u moru, dvije su tegljene u Krf, devet je potopljeno  a deset ih je ostalo plutati u moru. Za vrijeme operacije albansko stanovništvo Sarande se uputilo u brda bojeći se invazije.

Nakon operacije, albanska diplomacija je oštro reagovala na kršenje teritorijalnog suvereniteta od strane Britanije. Britanci su odgovorili da su postupali  po preporukama Central Mine Clearance Board, organizacije ustanovljene 1945. koja je bila zadužena za razminiranje prolaza. Međutim Board je na insistiranje Sovjetskih predstavnika izdao saopštenje u kojem je negirao davanje direktive i preporuka za tu akciju razminiranja.

Raport operacije 13. novembra i vještačenja mina je postao kasnije dio dosjea ICJ Krf. britanska vlada je na osnovu operacije zaključila:

– Brodovi su naišli na mine tačno na mjestima koja su dvije godine ranije očistili Britanski minolovci, a od tada se kanal koristio za plovidbu.

– Iz vještačenja je vidljivo da su 22 mine postavljene na dio kanala gdje se dogodio incident. Mine su bile svježe obojene, a na sidrenim čelik čelima bila je još svježa mast. Njemačkog su porijekla GY-tip, a dijelovi fragmenata nađenih na HMS Volage-u potiču od tih mina.

– Minsko polje je tako blizu Albanske obale da je moglo biti postavljeno ili od Albanaca samih ili sa njihovim znanjem, bez obavještenja korisnika kanala, kako nalažu članci 3. i 4.  Osme Haške konvencije od 1907. godine.

– Radi gore navedenog, albanska vlada treba dati javno izvinjenje, kao i platiti reparacije za materijalne i ljudske gubitke.

Ove su tačke kasnije predočene i sadržane u izvještaju Vijeću sigurnosti, kao i u tužbi Britanije pred ICJ.

S druge strane albanska vlada je pružila kao kontraargument saopštenje izdano prilikom upoznavanja Albanaca sa MEDRI(Mediterranean Route Instructions) kartama koje su upućene od strane Britanaca Načelniku generalštaba Albanske narodne armije, sa obrazloženjem da su ucrtane zone očišćene od mina, ali Komanda Mediterana ne snosi nikakvu odgovornost, što se tiče tačnosti mapa, kao da brodovi snose sami rizik prolaza kroz kanal. Takođe je naglašeno da Albanija nije postavila mine i nema nikakvih saznanja o njima, što više optužila je Britance da su oni postavili mine 12. novembra, kada je više brodova ušlo u albanske vode, dan  prije operacije razminiranja.

U januaru 1947. konflikt između Britanaca i Albanaca je stavljen na dnevni red  Vijeća sigurnosti UN. U nemogućnosti da se postigne sporazum Vijeće sigurnosti odlučuje u aprilu 1947. godine da predmet preda ICJ(međunarodnom sudu pravde)

22. maja sud je primio Britansku tužbu, a bio je to prvi slučaj pred ICJ, ustanovljenim u saglasnosti sa UN 1945. godine.

02. jula 1947. godine, albanska vlada je najavila da će učestvovati u suđenju i zatražila da u skladu sa Rezolucijom Vijeća sigurnosti strane sklope početni kompromis i da je britanska vlada pristrasno podnijela zahtjev za pokretanje slučaja. Tako je albanska strana ovu okolnost iskoristila za dobijanje vremena.

Sporazum je potpisan  25. marta 1948. a sudu su postavljena dva pitanja:

– Da li je po međunarodnom pravu, Albanija bila odgovorna za događaje 22.oktobra 1946. i mora li platiti odštetu za štetu i ljudske gubitke koji su nastali?

– Da li je akcijama flote 12. i 13. novembra,  Ujedinjena Kraljevina  povrijedila suverenitet Narodne Republike Albanije i da li bi trebali i oni platiti odštetu Albaniji?

Poslije niza promjena Albaniju je na sudu zastupao Pierre Cot, sa tri pomoćnika, a

Britaniju predstavnik vlade Eric Beckett, a osim njega za ovaj slučaj još Hartley-a Shawcross-a.

Britanska tajna i suđenje

Jedno od ključnih pitanja bilo je: Kakva je bila priroda prolaza? Britanci su tvrdili da je prolaz njihovih brodova 22.oktobra bio u skladu sa međunarodnim pravom miran (innocent passage) neškodljiv prolaz. Po drugoj strani su Albanci protestirali da prolaz nije bio miroljubiv već agresivan i provokativni akt. Tražili su takođe da se predoče navigacijska naređenja za sastav brodova, što se sudu činilo logično, pa sud ta dokumenta zatražio od oficijelnih predstavnika britanske vlade. Ova navigacijska naređenja čuvana su u Mediteranskoj komandi na Malti, da bi bila od tamo uzeta 1.oktobra 1948. godine.

Albanski zahtjev uneo je veliko uznemirenje i nelagodu u britansku administraciju, Glavnog advokata, lorda kancelara, Ministarstvo vanjskih poslova, Prvog lorda Admiraliteta i Predsjednika.

Dokumenti čiji je sadržaj bio misterija, nosili su kodni naziv XCU (exercise Corfu) i XCU ONE, i datirani su 5. i 13.oktobra 1946. a sa njima nije bila upoznata ni grupa  britanskih advokata na čelu sa Glavnim advokatom Hartley Shawcross-om.

Velika Britanija nije dostavila te dokumente (XCU i XCU ONE), a njezin je predstavnik tvrdio da dokumenti „predstavljaju tajnu Kraljevske mornarice“. Također tijekom suđenja britanski svjedoci odbili su odgovarati na pitanja vezana za inicijale XCU. Danas ona  pripadaju Nacionalnom Arhivu u Londonu i sa njih je skinuta oznaka tajnosti 70 godina posle incidenta.

Glavni advokat Hartley Shawcross je u pismu britanskom premijeru Attleeu naveo da „operacija britanske flote 22.oktobra 1946. nije bila miran prolaz, kao što je tvrdila britanska flota, već dobro osmišljena operacija, dobro organizirana i dobro izvedena sve do sudbonosnog trenutka kada su brodovi naišli na mine”.  On je kasnije i odstupio i njegovo mjesto je zauzeo novi advokat Frenk Soskic.

U svom djelu „Krfski kanal i nestale naredbe admiraliteta“, objavljenom 2004. godine, profesor Anthony Carty rasvjetlio je sadržaj dva dokumenta i zbrku koju su stvorili u kabinetu britanskog premijera Clementa Attleeja. U prvom dokumentu viceadmirala Kinahana, provodi se naredba prvog lorda Admiraliteta da testira reakcije Albanaca na prolaz Britanskih brodova. Dokument objašnjava prolazak brodova  kroz sjeverni dio Krfskog kanala, na ruti MEDRI (razminirane rute). Predviđa dva izviđačka aviona u vazduhu s ciljem osmatranja  albanskih baterija i po potredbi navođenja brodske artiljerije, U dokumentu su dati položaji obalnih baterija Saranade, identificiranih vatrenih položaja, rovova, naoružanja…

Drugi document XCU ONE, precizan je plan djelovanja u cilju provokacije, sadrži navigacijsku rutu brodova u blizini albanske obale. Jasno je određeno kako dejstvovati u slučaju da albanske baterije otvore vatru, a u kojem slučaju bi uslijedio čin odmazde, koja bi trajala dok se ne ušutkaju neprijateljski topovi. Ako ne bi bilo pucnjave, brodovi bi okrenuli u zapadnom smjeru, prolazeći pored rta Qefali.

Britanska tajna je sačuvana manipuliranjem postupka. Zaštita te tajne je spasila “čast” Britanije, ali je predstavljala udarac na prestiž ovog visokog hrama pravde, a ne treba zaboraviti ni da je to bilo prvo suđenje. Sud je zauzeo stajalište da je prolaz Britanskih brodova bio neškodljiv prolaz, što nema nikakvih dodirnih tački sa istinom pogotovo sada kada je poznat sadržaj dokumenata.

Svemu ovome treba dodati da je pramac Volage-a, 2009. godine, pronađen na dubini 50m ,1200m od Saranade, što pokazuje da ni od Britanaca predstavljena ruta nije bila tačna.  Kretanje Britanskih brodova je u potpunosti rekonstruisao Meçollari, Artur. U knjizi, ”Incidenti I Kanalit Të Korfuzit: Dresjtësi e Annuar” iz 2009. godine, gdje je obradio Britanske podatke kao i podatke obalnih osmatračkih stanica

Plovidba britanskih brodova 22.oktobra 1946. godine

Albanska tajna i učešće Jugoslovenske mornarice u slučaju

Na međunarodnom sudu pravde optužena je Albanija za polaganje mina, ali je to opovrgnuto da nema ni sredstava, a ni stručnjaka da to izvede. Kasnije je to prihvatio i sud ali je poslao eksperte u Saranadu, u  dva navrata, koji su utvrdili da miniranje nije moglo proći bez znanja Albanaca, koji su u to vrijeme imali jaku osmatračku službu, pa su bez obzira što nisu postavili mine, znali za njihovo postavljanje.

Znači Albanija je proglašena krivom jer se incident dogodio u njenom teritorijalnom moru, to jest morskom području gdje Albanija ima punu suverenost i odgovornost za sigurnost  plovidbe.

Trojica albanskih autora istraživala su ko je postavio mine u Krfskom kanalu, Alert Kotini ”Pirati u Krfskom kanalu” 2007. Paskal Milo ”Skrivene istine, Incident u Krfskom kanalu” kao i istraživaćica Ana Lalaj ”Burning Secrets of the Corfu Channel Incident” 2014. Svim hipotezama (pa i Britanskim) je zajedničko da je miniranje kanala izvršila Jugoslovenska Ratna mornarica.

Prema britanskoj hipotezi je službeno uveden parnički postupak, o kojem ICJ nije dao svoje mišljenje. Prema Britancima dva jugoslovenska minopolagača Mljet i Meljine, su nakrcani minama isplovili iz Šibenika, posjetili albanske vode i izvršili miniranje pred Saranadom dan prije prolaza britanskih brodova 22.oktobra. Tu hipotezu je sud odbacio jer tokom postupka nije došao do pouzdanih dokaza. Ni dokazi dvojice Jugoslovena (Karela Kovačića I Živana Pavlova) na sudu nisu bili vjerodostojni. Nakon slanja ekspertske grupe u Šibenik, sudsko vijeće je zaključilo da Britanci nisu predočili dovoljno dokaza koji bi podkrijepili optužbe. Zapravo cijela presuda ICJ je ukorijenjena u uvjerenju da je britanska hipoteza istinita, ali da se ne može podkrijepiti dokazima.

Na suđenju je Kovačić svjedočio kako su „oko 18.oktobra 1946. dva broda (Mljet i Meljine) natovareni njemačkim minama tipa GY otišla iz šibenske luke“. Kako bi povećali težinu Kovačićevog svjedočenje, Britanci su preko svjedoka Živana Pavlova iznijeli drugo svjedočenje. U svom svjedočenju Pavlov je izjavio da je „oktobra 1946.“ u Boki Kotorskoj (Kotorski zaliv) vidio ratni brod klase Mljet. „Na temelju ta dva svjedočenja Britanci su došli do „zaključka“ da su jugoslavenski brodovi Mljet i Meljine, nakon napuštanja luke Šibenik, posjetili albanske vode prije 22.oktobra 1946. godine.

Da se pozabavimo sa  Kovačićem. Najviše detalja o njemu se može prikupiti iz pisanja  generala Marjana Kranjca, koji je kao kotraobavještajac radio u Splitu, a kasnije je kontaktirao sa Kovačićevim unucima, koji su mu ustupili dosje njegovog svjedočenja u Hagu. 1936. završio je Pomorsku vojnu akademiju  u Kumboru, kasnije je bio dodijeljen na minolovac Galeb. Posle kapitulacije Italije iz logora u Italiji prebjegao je Britancima 1943, služio kao navigator na brodu Kumanovo, a 1944. postaje komandant torpiljarke T-1 u sklopu mornarice Kraljevine Jugoslavije.

Radi zahtjeva da ode u partizansku mornaricu posvađao se sa kapetanom korvete Josipom Saksidom i Ivanom Kernom kasnijim kontraadmiralom JRM. Ipak je na minolovcu Orao doplovio u Šibenik i priključio se novoj JRM. Kasnije je obavljao razne dužnosti, vođe radionice za popravku radio aparata, instruktora za navigaciju, a na kraju predavača na vojnopomorskom učilištu u Dubrovniku.

Iz njegovih dosjea se vidi da je Kovačič bio dobro pripremljen i školovan Britanski agent, koji je sakupljao podatke o sastavu i djelovanju nove JRM. Njegova nesreća je bila da je njegov šef u britanskoj bazi Bari bio sovjetski agent, koji je KOS-u u Splitu javio ko je Kovačič. Pred hapšenjem se spasio bijegom na Šipan, gdje ga je sa vanjske strane čekala britanska podmornica.

U odsustvu je osuđen na smrt streljanjem. Poznat je postao svjedočenjem na sudu povodom slučaja Krfski kanal. Poslije suđenja je nestao, vjerojatno su ga jugoslovenske kontraobavještajne službe tražile, ali bez uspjeha. U stvari, sada se zna da je živio u SAD, bio je oženjen, a umro je augusta 1975. u Luisani. U prilog svojoj hipotezi, Britanci su u postupku predali i detaljnu navigacijsku kartu, minpolagača Mljeta i Meljine. Prema vremenskim oznakama na karti, brodovi su napustili luku Sibernik 18.oktobra 1946. (u 21 sat), što je datum u skladu sa svjedočenjem Karela Kovačića. Nakon 27 sati plovidbe, 19.oktobra (00:00), brodovi su ušli u Boko Kotorski zaliv da bi nadopunili ugalj. To su podaci u skladu s svjedočenjem Živana Pavlova, ali ono se ne odnosi na određeni datum u oktobru 1946. godine.

Minopolagač „Meljine“

Jugoslovenski minopolagači Mljet i Meljine, prema britanskoj hipotezi, napustili su Kotorski zaliv u 04.00, 20.oktobra i nakon 32 sata plovidbe (190 nautičkih milja) ušli u zaliv Saranda u 12.00, 21.oktobra 1946. gdje su tada izveli miniranje koje je trajalo 18 sati. Nakon završetka misije, brodovi su se vratili u Kotor na punjenje gorivom i stigli u Šibernik u 12.00 sati, 26.oktobra 1946. godine.

Albert Kotini u svojoj knjizi, tvrdi da su miniranje izvršila dva jugoslovenska trgovačka broda Knin i Vardar, a u dokumentima spominje još jugoslovenskih brodova koji su u dane prije 22.oktobra 1946 isplovili iz luke Saranada. Ta hipoteza iznešena u knjizi “Pirati u Krfskom kanalu”. Ova je priča na klimavim nogama, a dokazi su samo posredni.

U junu 1946. godine su se sastali Tito (Tada je Jugoslavija Albaniji bila stariji brat) i Hoxha u Beogradu, gdje je bila riječ o obalskoj odbrani Albanije. Prema Titovim riječima Vlora i Saranada su imali veliki strategijski značaj, jer su dominirale ulazom i izlazom iz Jadranskog mora. Albanskom lideru je obećano da će jugoslovenski vojni stručnjaci doputovat u Albaniju, a bilo je govora i o miniranju albanske obale, što je bio početak priče.

Postoje radiogrami koji su razmjenjivani. Prvi komadić iz evidencije je bio radiogram koji je Ministar vanjskih poslova Albanije Koci Xoxe poslao ministru vanjskih poslova Rankoviću, informirajući ga o incident “Br Ekstra hitno, u vezi našeg radiograma 24.10.1946, u vezi četiri engleska broda javljamo ove pojedinosti: četiri broda su bili engleski ratni brodovi, putovali su od Krfa po vodama Saranade blizu albanske obale. Ratni brod koji je naišao na minu unutar naše minirane zone imao je broj RE 62, a ovo se desilo oko 2000m od naše obale” (Arhiv Jugoslavije) na dalje je poslije britanskog razminiranja uslijedila prepiska sa Rankovićem, gdje se postavlja pitanje kako sada zaštititi obalu.

Drugi dio evidencije predstavlja dokument od januara 1957. godine, kada je Kineska delegacija bila u Tirani, kada je premijer Mehmet Shehu, dao zvaničnu izjavu da je 1946. bio u Beogradu, u to vrijeme kao načelnik generalštaba. Tito je predlagao miniranje Krfskoga kanala, tako smo mi postavili mine uz pomoć jugoslovenskih pomoraca, Na albanskoj strani samo drug Enver, ja(Shehu) i jedan mornarički oficir smo upoznati sa planom, a sa jugoslovenske strane, Tito. Načelnik generalštaba JNA i pomorci koji su angažovani u operaciji.

Poslije tajne posjete Beogradu, Šehu je primio dva radiograma u Jugoslovenskoj misiju u Tirani: „Upoznajte Načelnika generalštaba Mehmeta Shehua kako slijedi: Naš brod sa neophodnom posadom za miniranje Albanske obale nalazi se u jednoj od naših mornaričkih baza. Mi imamo 100 mina na raspolaganju za ovu namjenu. Naš prijedlog da se mine polože ispred Saranade, ispred Himara i Borsh-a i eventualno ispred Porto Palermo.“

U drugom radiogramu br. 71. od 10. septembra, slijedio je zahtjev da se imenuje oficir sa strane Shehua koji će dočekati jugoslovenski brod , a Albanski oficir bi morao imati sa sobom plan postavljanja mina odobren od načelnika generalštaba.

Takođe je interesantna naredba Mehmeta Shehu-a za dan 19. septembar sa kojom zabranjuje prolaz brodova između Saranade i Drača dok ne bude izdata druga naredba. Ovaj datum treba gledati kao tačno vrijeme miniranja.

Profesor Milo Paskal u svojoj knjizi tvrdi da su tri jugoslovenska broda 17. septembra stigla na ostrvo Sazan, a isplovila sljedećeg dana. Postoje dokazi da 18. nisu uspjeli završiti zadatak jer je na njih otvorena vatra sa rta Qefal pa su bili prisiljeni vratiti se u Sazan. Druge noći operacija je uspješno završena nakon što je obalna artiljerija na rtu Qefal obavještena o prolasku brodova.

Iz navedenog slijedi da su miniranje Krfskog kanala izvela tri minopolagača, dva klase Malinska, Mljet i Meljine, kao i treći brod koji je imao ukrcan ostatak mina (do 103 mine, koliko je ukupno položeno pred Albanskom obalom, od toga 40 pred Saranadom). Malo se tu manipuliše sa podacima koji baš i nisu tačni, kako je treći brod vjerojatno „Zelengora“, a ona nikako nije mogla ukrcati ostatak 60 mina. (Mljet i Meljine su zajedno mogli ukrcati max 40 min od toga svaki 20. Podaci u opisu brodova 30-34, se odnose na mine C-15, koje su po gabaritima dosta manje)

Britanska hipoteza ima mjesec dana nedosljednosti u odnosu na datum postavljanja mina, moguće da su Britanci imali nepotpune informacije, pa su koristili dva manipulirana svjedoka.

U komunikaciji sa JRM spominje se albanski oficir koji je pomogao prilikom miniranja, pa iako ime nije navedeno ni u jednom dokumentu, nema sumnje da je to kapetan Abdi Mati, načelnik Mornaričke službe 1946. godine. On je završio pomorsku akademiju u Livornu, imao je iskustva u operacijama razminiranja jer je sudjelovao u operacijama razminiranja koje su Englezi provodili na albanskoj obali 1944.-1945. godine. Do 1974. bio je u činu kontraadmirala komandant flote. On se ukrcavao i iskrcavao sa Jugoslovenskih brodova koristeći vedetu „Mujo Ulqinaku“

01.juna 1947. godine, komandant vedete Vlash Bush i dva mornara pokušali su bijeg u Italiju, ali ih je treći Spiro Kota likvidirao i vratio vedetu u Albaniju. Britanci su to iskoristili, za izjavu da su likvidirani bili njihovi svjedoci u Hagu.

Šema miniranja Krfskog kanala

Šema miniranja Krfskog kanala

Prvobitni plan miniranja zaliva Saranada po nekoj logici trebao bi biti u arhivima bivše Jugoslavije.

Poslije britanskog razminiranja 12. i 13. novembra, kapetan Whitford je 20.novembra predao izvještaj u kojem  konstatuje da su očišćene 22 mine, sve postavljene na ruti MADRI, dio mina gotovo u liniji, a dio nepravilnog oblika. Takođe je konstatovao da moraju postojati i mine u smjeru rta Kefal.

Britanci su sumnjali da su mine postavljene i ispred Drača i Vlore i uzduž Albanske obale. Radi toga su albanske vlasti  izdale 28.jula 1947. saopštenje da su na zahtjev albanske vlade tri jugoslovenska minolovca izvršila protivminsko pretraživanje na rutama  Medri 17/1 i 17/2 prema Draču i Vlori. Nije nađena ni jedna mina, ali bila je to šansa da se uklone mine na pomenutim rutama.

U albanskim  izvorima se spominje posle ovog samo konačno razminiranje Krfskog kanala 1958. godine, koje je izvršeno u saradnji sa grčkom mornaricom, međutim ruski izvori daju drukčije informacije. Kada je počelo suđenje u Hagu postojala je mogućnost da međunarodni sud odluči, da ustanovi grupu stručnjaka koja bi ispitala na licu mjesta situaciju vezanu za miniranje albanske obale. Molotov je u pismu Staljinu napisao „u tom slučaju da budu otkrivene mine koje su Jugosloveni postavili (103  kom), Albanci mole za savjet, kao i pomoć u cilju razminiranja.” Glavni štab sovjetske mornarice je bio mišljenja da Albanci odmah moraju početi sa razminiranjem i izrazio spremnost pružiti stručnu i materijalnu pomoć. Moskva nije mogla tražiti od Jugoslavije da pomogne Albaniji jer je tada došlo do razlaza između Jugoslavije i SSSR-a i drugih socijalističkih država. 07.decembra je stigla grupa sovjetskih stručnjaka na čelu sa kapetanom II klase A.N. Barabanovom. Tamo su upoznati sa stanjem minolovaca, oružja, opreme i ljudstva. Tada su Albanci raspolagali samo sa minolovcima MK-4, 16 i 18, sva tri različita deplasmana od 20 do 49 tona, a četiri čamca sovjetskog porijekla su naknadno dostavljena, a bili su tipa KM-4. Uglavnom su Albanski minolovci bili u lošem stanju pa su zadatak mogla izvršiti jedino sa četiri minolovca tipa KM-4. To su bili čamci od 20 m, naoružani mitraljezom i mehaničkom divergentnom minolovkom. Do  23.decembra 1948. uništeno je 104 mine duž albanske obale, uglavnom GY (EMC). Do kraja zadatka se posade albanskih čamaca obučile kako održavati mehanizme i opremu u operativnom stanju, ali su sovjetski stručnjaci dali mišljenje da su potrebna barem dva ruska specijalista.

Minolovac KM-4
Minolovci KM-4 u akciji

Presuda ICJ

U presudi od 09.aprila ICJ je dao svoje mišljenje o odgovornosti stranaka, kako je navedeno u Sporazumu od 25.marta 1948. Ironija je, da je uprkos zadržavanju ključnih dokumenata od 16 sudaca 14 glasalo da Britanija 22.oktobra nije povrijedila suverenitet Albanije. Sa druge strane Albanija je odgovorna za miniranje, za štetu i gubitke 22.oktobra sa 11 glasova za i 5 glasova protiv.

Međutim za akciju razminiranja Britanaca 12. i 13.novembra sud je odlučio da je ona predstavljala povredu suvereniteta  Albanije.

U Hagu je odlučeno ne samo da je Albanija odgovorna za eksplozije u svojim vodama već i da mora isplatiti nadoknadu za materijalnu štetu i ljudska gubitke. Iako je Albanska strana negodovala i izrazila spremnost razgovarati sa Britancima o visini odštete, ali je britanska strana to odbila i prepustila sudu da odluči o visini odštete.

Albanci su se pre svega plašili za svoje zlato koje je bilo deponirano kod saveznika.

16.septembra 1943, njemačko veleposlanstvo u Rimu objavilo je neočekivanom akcijom SS komandosa oduzeto oko 3 tone zlata i 12 tona papirnih novčanica. Zlato je završilo u Berlinu, a papirni novac je dostavljen Tirani zajedno sa pločama za štampanje. Zlato je složeno u 55 sanduka i stavljeno u podzemno skladište Reichsbank, kao zlato što pripada centralnoj banci Albanije. U aprilu 1945. u rudniku soli u Kaiserodeu u Njemačkoj savezničke snage su našle to zlato kao i zlato iz još 11 evropskih zemalja. Trostrana komisija za povrat zlata stvorena je 1946. Albanci su tražili da se zlato vrati, ali tu nastaju problemi prvo sa strane Italije da to zlato predstavlja ulog italijanske financijske grupacije prilikom osnivanja Nacionalne banke Albanije 1925. godine. Komisija je odbacila te tvrdnje i izdala obavijest da će vratiti Albaniji 1121 kg zlata. Ali to se zavlačilo, ponovo je i Italija zahtijevala zlato po istim osnovama kao prvi put. Trostrana komisija je pod pritiskom Britanaca našla načine da odgodi vračanje do odluke ICJ o visini odštete.

15.decembra 1949. sa 11 glasova za i 2 protiv, ICJ je odlučio da Albanija treba odštetiti Ujedinjeno kraljevstvo u iznosu 843.947 funti. albanska vlada nije po ovom pitanju sudjelovala sa Hagom, ali su posle presude obe strane pokazale spremnost da se dogovore o šteti.

Od 13.aprila do 22.januara, održano je 5 sastanaka u Parizu, ali do konsenzusa nije došlo. Za Britance je bilo prihvatljivo pola sume koju je sud odredio, dok su Albanci nudili 40.000 funti, što je iznosilo 5% odštete.

Tek 1985. ponovo su otvorene rasprave, a tek 11 godina kasnije, 29.oktobra 1996, postignut je sporazum između Trilateralne komisije i Rapublike Albanije da se Albaniji posle 50 godina vrati 1.574,35 kilograma zlata, a ona se obavezala isplatiti Britancima 2.000.000 USD.

Zaključak

Albanija je proglašena krivom na temelju posrednih dokaza, a Britanija je bila oslobođena optužbi, zbog pomanjkanja volje suda da preispita sve dokaze vezano za neškodljiv prolaz, što u krajnjem slučaju nije ni bio. Albanci su proglašeni krivim jer brodove nisu upozorili na mine u svojim teritorijalnim vodama, a prema sudu morali su biti upoznati sa miniranjem. Ipak krivnja nije dokazana, mada se danas pouzdano zna da su planirali miniranje kanala zajedno sa Jugoslavijom.

Obe vlade su čuvale kompromitirajuće istine od svojih pravnih timova.

Haški sud je, kao uostalom i danas, pokazao nedostatak nepristrasnosti, npr. Sud je upoznat sa pismom britanskog Admiraliteta Mediteranskoj komandi u kojem je naređeno da se planira prolaz brodova kroz Krfski kanal, kako bi se ispitalo da li su Albanci naučili lekciju, ali je tim dokazom manipulisao.

Zahlađivanje odnosa sa Jugoslavijom, prekinulo je saradnju dviju zemalja pred ICJ, mada je Jugoslavija bila spremna na pomoć i nakon prekida, ali predstavnici albanske vlade u Hagu dobili su naređenje da prekinu svaki kontakt. Krfski kanal je ostao uzajamna tajna.

U novije vrijeme sve više ima pobornika koji traže da se suđenje ponovi. Isplivalo je dosta novih tajni, a sam incident je postao jasniji. U svakom  slučaju novi dokumenti govore o krivici obe strane. Interpretacije događaja ipak nisu gotove. Sve su češća mišljenja da je Albanija imala pravo da suspenduje pravo neškodljivog prolaza. Sud je posmatrao prolaz kroz Krfski kanal u duhu uobičajenog međunarodnog pomorskog prava, koji se primjenjuje u miru, a zna se da je tada Albanija bila u ratu sa Grčkom, pa je trebalo primijeniti međunarodno ratno pravo, koje se primjenjuje u rejonu sukoba. Velika Britanija je kao Grčki saveznik izgubila neutralni status.

Za više istine će trebat popričekati potpuno otvaranje arhivskih materijala Jugoslavije i Albanije.

Vasilij Masleša

Literatura:

  • Milo Paskal 2010. – Hidden Truths. The Corfu Channel Incident,
  • Ana Lalaj, 2014. – Burning Secrets of the Corfu Channel Incident,
  • Leggett, Eric. 1976. – The CorfuChannel Incident,
  • Meçollari, Artur. 2009. – Incidenti I Kanalit Të Korfuzit: Dresjtësi e Annuar,
  • Kapiten i Rangut të Parë Artur Meçollari – Si u minua Kanali i Korfuzit,
  • Тимофеев В.К. – Участие группы специалистов ВМФ СССР в боевом тралении в албанских водах в 1948. году,
  • Розин Александр Советские моряки в ликвидации албанского „минного“ кризиса 1946.-1948. г,
  • http://www.navweaps.com/Weapons/WAMGER_Mines.php

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.