Ivan Ivanović Riznić i njegov put na maloj podmornici preko dva okeana

I.I.Riznić
Ko je Ivan Ivanović Riznić začetnik podmorničarstva u Rusa?
Da počnemo od početka.

Ivan Stefanović Riznić rodio se 1792. godine u Trstu, gdje je njegov otac , dubrovački Srbin, imao trgovačku kancelariju, koja je kasnije prešla na njegova nasljednika, sina Ivana.

Mladi se nasljednik nije ograničio samo na trgovinu, već je studirao u Padovi i pohađao Berlinsko učilište, znao je nekoliko jezika, prikupio dobru biblioteku, bio ljubitelj kazališta i italijanske opere. Nakon što je neko vrijeme živio u Beču, mladi trgovac se 1822. preselio u Odesu, gdje osnovao tvrtku za izvoz žitarica.

Energični, evropski obrazovan biznismen vrlo brzo zauzima istaknuto mjesto u Odesi, pa nije slučajno da privlači pažnju Puškina, sa kojim se i dopisuje. Književni kritičari smatraju da je slika Ivana Riznića nadahnula pjesnika da napiše stihove:

Дитя расчета и отваги,
Идет купец взглянуть на флаги,
Проведать, шлют ли небеса
Ему знакомы паруса?
Какие новые товары
Вступили нынче в карантин?
Пришли ли бочки жданных вин?
И что чума? И где пожары?
И нет ли голода, войны
Или подобной новизны?

Dvadesetogodišnja italijanska ljepotica rodila mu je sina Stefana koji je preminuo tek godinu dana star, a italijanska ljepotica i njegova prva supruga Amalia odlazi u Italiju i ubrzo umire. Kad sam je spomenuo da kažem i da je Puškin bio u nju zaljubljen i namijenio joj  je više pjesama. Godine 1827. Ivan Stefanović ulazi u drugi brak – ženi se groficom Polinom Rzhevusswkay-om, sestrom zloglasne Eveline Hanske, koja je kasnije postala Balzakova žena.

Ona mu je rodila tri sina, a najmlađi Ivan bio je otac slavnog podmorničara, koji je rođen 1878, završio mornaričku akademiju 1895. Služio je u Crnom moru i Rusko-Japanskom ratu.

Deset godina prije polaska Svyatoi Georgiy-a) na  historijsko putovanje, u luci Libau pojavili su se čudni mornari. Nakon buđenja, molitve i doručka, napustili su nastambe, noseći u kavezima bijele miševe. Samo su dobro upoznati znali da idu na nove brodove-podmornice. Miševi su bili indikator onečišćenja vazduha u odjelima. Tako je počelo podmorničarstvo na čelu sa kapetanom 1.ranga Eduardom Nikolajevičem Šenovičem. Tu je premješten i Ivan Ivanović Riznić, ne da bi učio, već da bi podučavao, jer je u vrijeme stvaranja odreda imao prilično iskustva kao komandant podmornice. Još 1904. je načinio prve korake na prvoj ruskoj podmornici Delfinu, u atmosferi posle havarije i potonuća Delfina 16.juna 1904. Tog dana je prilikom zarona podmornicu naplavilo kroz otvor na borbenom tornju. Poginula su 24 mornara. Kasnije je Delfin dignut, popravljen i prebojen… ali tmurni oreol čeličnog lijesa, nikakva obnova nije mogla otjerati.

Promijenio je nekoliko podmornica, Šuku, Losos, a 1905. Belugu i istovremeno postao komandant odreda.

Najupečatljivija je za Riznića podmornica Стерлядь (Kečiga) Na njoj je izvršio vožnju od Lbave do Rige, po olujnom vremenu, bez pratnje. Za ono doba veliki poduhvat. O njoj je napisao brošuru »Podmornica Kečiga« koja je postala prvi udžbenik o praksi ronjenja. U njoj su sadržane i komande koje je ruska mornarica preuzela, a sastavio je i prvi „Riječnik komandi za upravljanje podmornicom“.

1907. štampa je pisala o podmornicama kao nikad prije, ne slučajno, to je bilo vrijeme izgradnje nove post Tsušimske flote. Kapetan Kolčak se zalagao za izgradnju bojnih brodova i zauzeo stav da podmornice ne mogu biti dio flote pomorskih sila. Njemu se pridružio i kapetan Robert fon Engelmann. Na njihove izazove je odgovorio Riznić, u korist podmornica, a to je i dokazao devet godina kasnije, kad mu je nadređeni bio, sad viceadmiral, Kolčak.

Riznićeva polemika sa Engelmanom o ulozi podmorničke flote je bila najmanje akademska rasprava, bila je to bitka časti i podlosti, vidovitosti i neznanja. Riznić je morao skinuti epolete, a i veliki broj njegovih istomišljenika.

Međutim pomorski naprednjaci nisu ostali ne uslišeni. Rusija je gradila podmornice. 1911. je položena serija velikih podmornica izvorno domaćeg dizajna. Izbijanjem I SR poručnik Riznić aktiviran je i uvršten u flotu gdje je imenovan za komandanta male podmornice 27b, u izgradnji.

Prije prvog rata, Ruski admiralitet svjestan tehničke zaostalosti ruske flote, aktivirao je nabave u vodećim industrijskim zemljama. Italija je bila jedna od zemalja u koje je ruska mornarica plasirala velike narudžbe. Firma »Offiveini Galileo« radila je periskope za rusku flotu i jake reflektore za morske tvrđave. Dugoročni ugovori sklopljeni su sa tvrtkama »Orlando i Ansaldo« kao i sa brodogradilištem Fiat San Giorgio u La Spezii, koje se obavezalo graditi podmornicu deplasmana 700 T, za Crno more.

Ruski projektanti uveli su prvi niz naprednih rešenja u gradnji podmornica, prvi su uveli dizel motore na podmornice, u Nevskom zavodu uveli su kod podmornica tipa Narval (Dizajnirala ih je tvrtka »Electric Boat Company«  u programu iz 1911. kao dizajn "Holland 31A"), koje su bile dvotrupne sa vodonepropusnim pregradama koje dijele unutrašnjost u izolirane odjeljke.

Italijanska podmornica je ruskim inžinjerima bila interesantna radi hidrodinamičkih kontura, i motora za površinsku vožnju, koji su joj omogućavale postizanje velikih brzina.

Potpisan je ugovor sa brodogradilištem u La Spezii, o izgradnji  male obalne podmornice, a brodogradilište je podmornicu moralo dostaviti u Sevastopolj.

Radilo se o podmornici Laurenti površinskog deplasmana 252 t, podvodnog 305 t. Naoružanje se sastojalo od dvije torpedne cijevi, sa dva rezervna torpeda. Površinska brzina je trebala biti 14 čv, a podvodna 9 čv, doplov na površini 1500 NM sa 9čv.

U tornju podmornice su se nalazili prozori za podmorje i dva perikleptoskopa (kleptoskop je panoramski periskop). Izgrađena za carsku Rusiju, porinuta 5.jula 1912. g, dobila rusko ime Svyatoi Georgiy. Kako je izbio 1914. Prvi svjetski rat, Italija po Haškoj konvenciji nije mogla podmornicu izručiti Rusiji, pa je međusobno dogovoreno da podmornica sačeka kraj rata u La Spezii.

Međutim to joj nije suđeno. Njena karijera je odmah započela na avanturistički način. 4. septembra 1914, još u fazi probnih vožnji bila je predmet jedne od prvih vojnih otmica u  istoriji. Pošto je započeo I SR, a Italija je bila neutralna, nije mogla izručiti podmornicu Rusiji.

Tu se pojavljuje rezervni mornarički oficir Angelo Belloni, upravo onaj koji će kasnije postati slavni inženjer, najekscentričniji um na području dizajna podvodnih plovila, suradnik i prijatelj Crnog Princa Borgesea a i konstruktor diverzantskih vozila. O njemu bi se moglo podosta napisati. U to vrijeme je služio u bazi La Spezia, sa zadatkom u sklopu priprema i ispitivanja ove podmornice. Bio je veliki iredentista i vatreni intervencionist, pa je osmislio projekat za koga se nadao da bi mogao stvoriti »casus Belli«,  koji bi uveo Italiju u rat uz trojnu Antantu i tako omogućio da u kratkom vremenu stvori prevlast na Jadranu.

Plan mu je bio izaći na more sa podmornicom, pod plaštem probne vožnje i na taj način odvesti ništa sluteću posadu u Ajaccio na Korzici. Ovdje je namjeravao uz saučesništvo ruskog konzula, dići rusku zastavu, a zatim krenuti prema Puli sa ciljem napada na A-U brodove. No konzul je prijedlog odbio i o planu obavijestio Francuze, koji su poslali razarač Chaseur da zaustavi Bellinija. Razarač je podmornicu otpratio u Ajaccio a odatle je vraćena u La Speziu. Belloni je uhapšen i predan Italijanskim vlastima, došlo je do suđenja, koje se završilo oslobađajućom presudom optuženih.

Angelo Belloni

Podmornica ulazi u sastav Regia Marina, 31. decembra 1914. i dobija ime Argonauta.

Regio sommegibile

Inženjer brodogradilišta, Cesare Laurenti, predložio je ruskoj mornarici nacrt nove podmornice, poboljšane verzije, čim se italija pridružila 24. maja 1915. silama antante. Prjedlog je prihvaćen 25.septembra 1916, nakon što su se po zahtjevu Rusa izvršile izmjene u projektu. Ruski admiralitet je smatrao da je podmornica poželjna pre svega u zaštiti Koljskog zaliva (put do Murmanska), predloženo je i imenovanje komandanta, starijeg poručnika Riznića, koji se u to vrijeme nalazio na mjestu komandanta podmornice No 1.

Kečiga 1910.
Kečiga 1910.
Riznić kraj No3 na navozu

U maju 1915. Riznić je preuzeo diviziju podmornica posebne namjene. Bile su to tri džepne podmornice (od 35 t), doplova 150 NM i dubine ronjenja 30 m. U njima nije bilo mjesta ni za WC, pa su se koristile prenosne posude. Podmornice nisu imale imena već su im dodijeljeni brojevi No1, No2 i No3. One su predviđene da brane Pernovski zaliv i prilaze vojnoj luci Pernov u Riškom zalivu. Nadređeni mu je bio kontraadmiral Kolčak koji je bio na čelu odbrane.

Čitave dvije godine se ništa nije događalo pa recimo u dnevniku podmornice No3, na kojoj se viorio Riznićev plamenac, možemo pročitati 1.3.1915. Vojna luka Pernov. Obojili zgradu, sutradan očistili cisterne... Posada je otišla u crkvu...

I.I. Riznić na podmornici No3
I.I. Riznić na podmornici No3

U proljeće 1916.  željeznicom su No1 i No2, poslane u Arhangelsk, a komandna podmornica No3 na Dunav i to u Reni. Tamo je čuvala strateški most od monitora austrougarske flote i povremeno pratila dunavske konvoje. Tu se Riznić nije dugo zadržao, jer je radi neposlušnosti smijenjen i poslan u Arhangels.

Sudbina podmornice No3 nije bila slavna. Posada koju su postavili boljševici, napustila je podmornicu 9.decembra 1917. u rumunjskoj luci Galati. U aprilu 1918. na nju su naišli brodovi austrougarske Dunavske flotile ploveći prema Izmailu. Upisana je u austrougarsku flotu kao U-3, podigli su je i uz pomoć dvije teglenice prenijeli Dunavom do Željeznih vrata, pa do Budimpešte. U proljeće 1919. kad je Mađarska Sovjetska Republika, nastala na ruševinama Habsburškog carstva, pokušala obraniti svoju nezavisnost, u borbu je uvedena podmornica, sada kao U-63. Njom je komandovao poručnik Andor Hertelendi, koji je izvršio niz probnih zarona na Dunavu, ali nema podataka o njenom učešću u odbrani Budimpešte.

Posljednji spomen datira iz 1921. kada je rastavljena i razrezana. To je ona podmornica koju možemo vidjeti na starim slikama iz tih godina na Dunavu.

No 3 zarobljena od austrougarskih snaga
No 3 zarobljena od austrougarskih snaga

U  februaru 1917. je Ivan Ivanović Riznić postavljen za komandanta podmornice izgrađene u Italiji, tako da je sa posadom 1.marta engleskim parobrodom otputovao iz Murmanska u Liverpul. Februarska revolucija ih je zatekla u pripremama za putovanje, ali na njega nije osjetno uticala. 15.marta su prešli La Manche i preko Pariza Lyona i Milana 22. marta stigli u La Speziu. Gdje su počeli preuzimati podmornicu. Ministar mornarice je naredio da se podmornica nazove F1 (Fiat -1), čemu je posada negodovala pa je ostalo ime Svyatoi Georgiy.

Opšte karakteristike
Opšte karakteristike

19. aprila 1917. London je najavio Ruski kredit - 2.251.628 lira. Put podmornice u Rusiju je bio otvoren.  Ruska zastava je prvi put dignuta  7. maja 1917, posvećena je i zvanično  dobila ime.

Pohod podmornice imao je važnu pozadinu. Njemačka je poslala u septembru 1916. flotilu podmornica na Arktički ocean. Podmornice, njih osam, počele su teror i u prvih deset dana potopile 14 ruskih i savezničkih transportnih  brodova.

Krštenje i posvećivanje
Krštenje i posvećivanje
Krštenje i posvećivanje
Krštenje i posvećivanje

Flotila Arktičkog oceana već je skupljala svoje snage. Iz dalekog Vladivostoka preko tri oceana krenuli su bojni brod Poltava, Peresvet kupljen od Japanaca, krstarica Varyag, a iz Sredozemlja je jurila krstarica Askold. Osovine su se dimile na željezničkoj platformi pod teretom podmornice Delfin na putu iz Vladivostoka u Arhangels. Nijedna zemlja nije prikupljala brodove na tako velikom prostoru. Put prema sjeveru je bio dug i opasan, pa nisu svi uspjeli stići na svoje odredište. Na izlazu iz Port Saida bojni brod Peresvet je eksplodirao iz neznanih razloga. Najmanji brod-podmornica koja je stigla bila je Svatoy Georgy.

13. juna 1917, nakon izvršenih torpednih gađanja, testova ronjenja, otklanjanja kvarova…, u 08.25 podmornica je započela svoju daleku plovidbu. Na prvoj maloj dionici prolaza do Genove pratio ju je prateći brod Ravena. Put do Genove preko Ligurskog mora prošao je bez ikakvih problema. Tu je ostala vezana par dana u brodogradilištu Ansaldo, pa je posada to vrijeme iskoristila za pregled mehanizama, utvrđivanje devijacije kompasa i odmor osoblja, koje je pre napuštanja La Spezie radilo veoma vrijedno i bez odmora.

18.juna, Riznić se posle probnog zaronjavanja pod pratnjom patrolnog broda, pridružio konvoju koji je plovio prema Gibraltaru. Konvoj je plovio podalje od glavnih plovnih puteva, sa desne su ostajala najluksuznija europska ljetovališta, Rivijera, Nica..., plavo ljetno more ni najmanje nije nalikovalo na ratno poprište. Idila je prekinuta u blizini Cartagene gdje je na podmornicu jurnula španjolska krstarica sa jasnom namjerom da udari podmornicu. Komandant je izvršio manevar izbjegavanja i nakon toga zaronio na sigurnu dubinu, jer nije bilo vremena za nagađanje šta je Španjolac naumio, mada je u to doba Španija bila neutralna.

Svyatoi Georgiy

25.juna Svyatoi Georgiy je sa konvojem sretno stigao do Gibraltarske stijene. Odatle je krenuo neopterećen pratnjom. Ali čim su prošli tjesnac i uplovili u Atlantik, katastrofa za katastrofom je zadesila podmornicu. Prvo se pokvario motor generator žirokompasa. Zatim su posle prolaska Cabo de Sao Vicente, naišli na jak sjeverni vjetar, valovi su prebacivali podmornicu, koju je polako naplavljivalo more. Iza ove rečenice se krije dosta drame, mala obalna podmornica jurišala je na ocean i Riznić je izveo Svyatoi Georgiy iz olujnog pojasa i uplovio u Lisabon.

Tu su se zadržali 6. jula 1917. na plutači, da bi 7.jula bili uvedeni u luku i vezani uz mol Arsenala, posušili motore i cjelokupnu podmornicu, a i periskopi su bili preplavljeni morskom vodom. Posada se odmorila prije najopasnijeg dijela rute, prelaza u Englesku. Putevi prema Britanskim ostrvima bili su gusto pokriveni morskim minama i kajzerovim podmornicama, čiji je broj prelazio tri desetine. Portugalci su srdačno primili ruske podmorničare, organizovali posjete kupalištima, čak su ih odveli i na borbe sa bikovima, mada Ruska posada sa takvim prolivanjem krvi nije bila oduševljena.

16.jula su nastavili plovidbu duž portugalske obale i sa pristajanjem u luci Lejos, prije prelaska Biskaja. Pet dana se podmornica probijala kroz izdajnički Biskaj do Engleske,

100 neprespavanih sati za posadu koja je svaki trenutak očekivala eksploziju mine ili udar torpeda. Na putu ka pomorskoj bazi Plymouth, podmornicu je dočekalo nekoliko patrolnih brodova, koji su izvršili identifikaciju i dopratili do sidrišta.  Boravak u bazi je iskorišten za otklanjanje kvarova, popravak žirokompasa Sperry i odmor posade. Rezervne dijelove su dostavili Englezi, jer su rezervni dijelovi Svyatoi Georgiy-a ostali Lisabonu , pa su stigli sa velikim zakašnjenjem.

13.augusta, kada je podmornica već bila spremna za nastavak puta kada je konačno stigao materijal iz Lisabona. Sve je prekrcano na Engleski minolovac Iceland. Na podmornici su pripremili dva torpeda i provjerili artiljerijsko oruđe.

20.augusta u 08.25 je podmornica isplovila u velikoj magli u pratnji engleskog minolovca. Riznić je znao da nijedno isplovljenje iz Plymouth-a ne prolazi neopaženo njemačkim obavještajcima, pa je umjesto za La Manche okrenuo prema zapadu i između Irske i Engleske produžio prema sjeveru. Ovo područje je veoma teško za navigaciju i iziskuje iskusne navigatore. Dalje je ruta vodila kroz moreuze Little Minch i North Minch.

23.augusta na izlazu iz North Mincha, svirana je borbena uzbuna i pojačano je osmatranje. Podmornica je plovila samo lijevim dizel motorom, desni je već prethodnu noć bio zaustavljen radi kvara. U 12.30 minolovac joj je signalizirao da je iza krme podmornice primijetio trag torpeda. Sa podmornice nisu osmotrili ni neprijateljske podmornice ni periskope, ali su promijenili kurs i posle nekog vremena uplovili zaliv Thurso, gdje su uzeli pilota i pod njegovom pratnjom ušli u Scapa Flow, gdje su se vezali uz matični brod za podmornice HMS Lucia, koji  je služio 10. podmorničkoj flotili.

29.augusta je isplovio sa HMS Lucia i u pratnji minolovca Iceland, krenuo na zadnju etapu tranzicije. Radi lošeg kvaliteta uglja minolovac je jedva postizao brzinu 7čv, pa je i Riznić morao usporiti. Vrijeme je na Sjevernom moru bilo pogodno za prolaz.

31.augusta stigla je do poluostrva Statlenda (Norveška) i napustila opasnu zonu sjevernog mora. Tri dana je plovila uzduž norveške obale smanjenom brzinom, zbog minolovca ali i kvara lijevog dizel motora, zaobilazeći Lofontenska ostrva prema moru.

4.septembra je prošla spojnicu Nordkapp-a i uplovila u Berentsovo more, gdje je naišla na uraganski vjetar sa kišom. Valovi su se kotrljali preko kormilarnice, pa je Riznić naredio da se zatvore svi otvori. Dizel je zaustavljen, pa je čitavu noć držao podmornicu na valove, vozeći niskim okretajima elektromotora. Dio posade se je presvukao u čisto-smrtno donje rublje, očekujući najgore prihvaćajući smrt u oceanu.  Riječi ne mogu opisati šta je prošla hrabra posada Svyatoi Georgiy-a, boreći se protiv pobješnjelog mora i hladnoće, spašavajući svoju podmornicu. Treba znati da na podmornici nije bilo grijanja, bile su vrlo niske temperature, vlaga se uvlačila u kosti, a na stropovima se skupljao kondenzat, koji je kapao po podmornici. Podmornica uopće nije bila građena za upotrebu pri niskim temperaturama. To je trajalo dva dana. 6.septembra odredili su poziciju, podmornica se u 18.15 nalazila u visini Svyatoy Nos-a.

8.septembra je ušla u Belomorsko grlo. Pred ulazom Arhangels ukrcala je pilota i konačno 09.septembra u 16.30 bila vezana na pristaništu Saborne crkve.

Time je završio ovaj pomorski poduhvat koji je trajao sve uzevši, put i boravke u lukama i pomorskim bazama 89 dana. Za to vrijeme pređeno je više od 5000NM u vodama pet mora i dva okeana.

Projektant broda bio bi iznenađen kada bi saznao kako je njegov mali Fiat izdržao sve oceanske oluje. Vjerojatno bi rado čestitao i rukovao se sa hrabrim komandantom. U Arhangelsku je Svyatoi Georgiy svečano primljen od stanovnika, koji su se slili da ga dočekaju, uz zvuke limene muzike i zvonjavu katedrala.

Komandant I.I. Riznić predao je 9.septembra 1917. komandantu Sjeverne flote: Raport,

Obavještavam vas, gospodine admirale, da sam sa ovim datumom stigao, sa posadom koja mi je povjerena iz La Spezie i prijavljujem upis u diviziju podmornica posebne namijene s datumom 01.septembrom 1917.

Javljam da smo morali probijati zone blokirane podmornicama i prolaziti u blizini neprijateljskih minskih polja, izdržavajući najteže vremenske uslove kod San Vincenta i Nortd Capp-a, pratiti konvoj bez gubitka brodova što se za ovo vrijeme smatra rijetkim u Mediteranu. Na poleđini je priložen popis posade.

Stariji poučnik I.I. Riznić

  1. Старший офицер, лейтенант А.Э. фон дер Ропп-1-й.
  2. Подпоручик по адмиралтейству М.А. Мычелкин.
  3. Боцман Гусев, старший унтер-офицер.
  4. Охотник, младший унтер-офицер Семенов.
  5. Старший унтер-офицер Юдин.
  6. Младший унтер-офицер Доданов.
  7. Младший унтер-офицер Никитин.

Мотористы:

  1. Младший унтер-офицер Столяров.
  2. Старший уитер-офицер Кузьмичев.
  3. Минный машинист, младший унтер-офицер Русинов.

Электрики:

  1. Младший унтер-офицер Лапшин.
  2. Младший унтер-офицер Тимофеев.
  3. Комендор, младший унтер-офицер Туликов.
  4. Старший радиотелеграфист Кистень.

U zapovjedi za mornaricu i pomorski odjel, ministar pomorstva kontraadmiral D.N. Verderevsky je napisao:

Ovaj sjajan, po uslovima plovidbe izniman, prolazak brodom malog deplasmana u jesenje vrijeme, od preko 5000 NM kroz zonu djelovanja njemačkih podmornica, minskih polja i sl. jasno pokazuje da se oficiri i mornari, koji gaje međusobno poštovanje i predanost svom radu, ne boje prepreka koje postavlja neprijatelj, već ni samih stihija. Domovina je s pravom ponosna na put male podmornice iz Italije u Arhangelsk, bez presedana u istoriji podmorničarstva.

Stariji poručnik Riznić unapređen je u kapetana 2.reda i odlikovan ordenom Vladimira 4.stepena. Tako je prekinuo svoj dugogodišnji spor sa Kolčakom i Engelmanom.

Krajem oktobra, posebna komisija  admiraliteta jednoglasno je proglasila da je podmornica neupotrebljiva u lokalnim uslovima, jer nije građena za niske temperature, pa je predloženo da se pošalje na Baltik, ili Crno more za ljetnu upotrebu.

U okviru revolucionarnih dešavanja više puta je mijenjala strane. 7 maja 1920. je preimenovana u Komunar, da bi 1924. bila izbrisana iz flotne liste. Još desetak godina je ostala u životu kao ponton za dizanje brodova. Posljednje godine je provela u luci Murmansk podižući potopljene brodove.

A i tragovi Riznića beznadno se gube u predrevolucijonarnom Arhangelsku. Postoje samo pretpostavke o njegovoj smrti. Posle 1918. nema informacija o njemu. Tragovi su se izgubili ali on je ostao jedan od velikana Ruskog podmorničarstva.

 

Vasilij Masleša

 

No3

Korištena literatura:

Тарас А.Е. "Подводные лодки Великой войны (1914-1918)"
Ковалев Э.А. "Командиры первых российских подводных лодок", ИИА "Подводник России"
Последняя гавань Белого флота. От Севастополя до Бизерты  /  Н. А. Черкашин

2 thoughts on “Ivan Ivanović Riznić i njegov put na maloj podmornici preko dva okeana”

  1. Valjalo bi kolega da se više puta javite sa temama iz ruske carske flote, po gotovo o njenom konacnom rasformiranju. Ta pitanja su malo tretirana u naše vrijeme.
    Pozdrav i hvala

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.