Događaj koji je uzdrmao crno žutu Monarhiju na izdisaju
Pred završetak Prvog svjetskog rata glavnina Austrougarske ratne flota, našla se u stanju bez posebnih gubitaka. Glavnine njenog sastava provele su ratno vrijeme na vezovima utvrđenih baza Pula i Boka Kotorska. Ratni teret podnijele su uglavnom lake pomorske snage, posebno podmornice.
Što je vrijeme više odmicalo, razvoj ratnih operacija na frontovima sve je uvjerljivije prisiljavao Centralne sile na neizbježnu kapitulaciju. Vijesti koje su dolazile sa ratišta o velikim Austrougarskim gubitcima na svim frontovima; o gladi i neimaštini u rodnom kraju vojnika – mornara, o formiranju zelenog kadra, izbijanju Oktobarske revolucije u Rusiji i dr. stizale su i do posada austrougarskih brodova, te stvarale opravdano nezadovoljstvo. Četverogodišnji rat iscrpio je zemlju, donio velike ljudske i materijalne gubite.
Antiratno raspoloženje sa primjesama revolucionarnih ideja počelo je izbijati na vidjelo još sredinom 1917. godine, na većini ratnih brodova austrougarske flote u lukama Boka Kotorska, Pula i Šibenik. Prvo su mornari na bojnim brodovima princ Eougen i Apsen izražavali neposlušnost brodskim starješinama.
Iz Šibenika je 3. oktobra 1917. godine pobjegla parna torpiljaka Tb -11 u Italiju. Zasićeni, umorni od rata i ratnih nedaća, brodski podoficiri preuzeli su komandu, uz prethodno zatvaranje komandanta broda i ostalih oficira u brodske kabine. Cilj im je bio da se na savezničkoj strani bore protiv Austrougarske. Bjekstvo ove torpiljarke nije ostalo nezapaženo iako se nastojalo zataškati.
Početkom 1918. godine na sidrištima i vezovima Boke Kotorske nalazili su se slijedeci brodovi i podmornice austrougarske i njemačke Ratne mornarice:
1 oklopnjača Monarh i Babenberg,
2 oklopni krstaš Sankt Georg i Karl VI,
3 krastarica Helgoland i Novara,
4 razarači: Balaton, Orjen, Tatra, Čepel, Warasdiner, Dinara, Scharfschutze i Husar,
5 18 torpiljarki,
6 tri njemačke i nekoliko austrougarskih podmornica,
7 pomoćni brodovi: radionica Gea i Cyclop,
8 remorker Bufell,
9 Stara oklopnjača Kronprinz Erzherzog Rudolf, za lučku odbranu,
10 Hulk (brod kasarna za smještaj mornara)
Komandant flotnog sastava u Boki Kotorskoj kontraadmiral Aleksandar Hansa (Hanza) sa štabom komande pratio je stanje preko svojih ljudi u jedinicama i znao za mogućnost izbijanja vanrednih događaja, zbog toga se odlučio javno upozoriti flotni sastav: U vezi sa ovim hroničar je zapisao:
Prvi februar 1918. godine, bio je mutan zimski dan. Lovćen je bio u magli, a na oblačnom nebu sunce se nije vidilo. Odjednom u 09.30 časova oglasile su se trube sa svih brodova na vezovima u zalivu. Na palubi oklopnjače Sankt Georg-a pojavio se kontraadmiral Aleksandar Hansa i pred postrojenom posadom primio raport. Odmah poslije toga pred stroj su izašli određeni oficiri i počeli čitati tekst Vojno kaznenog zakona, koji je predviđao kazne onima, koji se bune, ne izvršavaju naređenja ili dignu ruku na svoga pretpostavljenog. Zakonske odredbe su pročitane na svim jezicima odakle su bili članovi brodskih posada brodova flote. Ovim se admiral Hansa mislio osigurati od pobune pojedinaca, koji bi se usudili okrenuti leđa Monarhiji i dići oružje protiv nje.
Topovi sa brodova označili su početak pobune
Tok događanja se nije mogao zaustaviti. Na brodovima su posade već bile spremne za akciju. Planiran je bio prelazak na stranu saveznika. Razvoj događaja će pokazati uzroke njihova neuspjeha i posljedice. Glavni organizatori i nosioci pobune bili su: František Raš, artiljerijski podoficir na oklopnom krstašu Sankt Georg – Čeh iz Prerova, te mornari: Mate Brničević, mornar iz Krila Jesenice kod Omiša, Dalmatinac, Jerko Šišgorić sa Žirja kod Šibenika- Dalmatinc i Anton Grabar- Istranin iz Poreča. Na svojoj strani su imali samo jednog oficira. Bio je to rezervni poručnik Anton Sesan, rođen u Dubrovniku. Pored navedene grupe uz njih su kao bliži saradnici bili mornari: Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Galet, svi članovi posade Sankt Georg-a.
U vezi razvoja događaja evo što nam je ostavio hromičar: Časovnik na „Sankt Georgu "otkucao je" 12 udaraca. To je bio znak za dizanje i spuštanje zastave (radi se o brodskom signalu za podnevni odmor prim. MĐ). Umjesto austrougarske ratne zastave da se podigne na glavni jarbol admiralskog broda, podignuta je crvena revolucionarna zastava. Sirene sa svih brodova oglasile su ovaj postupak, Odjednom se vidjelo kako se iste zastave dižu na Krstašu Karl VI, na staroj oklopnjači Monarh, te drugim ratnim brodovima na sidrištima. Povicima „ura, ura“ i ispaljivnjem tri topovska hitca, poremećena je zalivska tišina unutar Boke Kotorske. Dok su na jarbole dizane crvene zastave, planirane grupe podoficira i mornara upadale su u oficirsku menzu i lišavale slobode brodske oficire. Admiral Hansa sa svojim štabom, komandantom Sankt Georga, suprugom i decom bio je na ručku u admiralskom salonu.
U salon je upao brodski podoficir artiljerac, František Raš, sa mornarima, „Halt Rubing beliben“ prolomio se krupni glas ovog Čeha. On je s pištoljem u ruci predvodio svoju grupu naoružanih mornara. Admiral Hansa se digao, pogledao razrogačenim očima mornare pa sjeo. Dame su počele da vrište. /Zapisao je novinar Stanislav Krakov)
„Neka se niko ne miče“ naredio je Raš prisutnim i učtivo zamolio admiralovu familiju da napusti brod, tako je kontra admiral Hansa ostao sam sa saradnicima. Druge organizovane grupe mornara i podoficira, po oficirskim brodskim menzama, lišavale su slobode sve ostale oficire, vezale ih i zatvarale. František Raš se posebno pobrinuo za izolaciju kontraadmirala Aleksandra Hanse, prijeteći mu likvidacijom, sa čim se nisu slagali mornari iz pratnje.
Kontraadmiral Aleksandar Hansa (Hanza) (Izvor: arhivski snimak)
Mornarska posada jednog topa na Sankt Georgu (Izvor: arhivski snimak)
Toga dana krstarica Novara i još nekoliko torpiljarki bile su parospremne za isplovljenje na artiljerijsko gađanje. Na Novari je bi komandant knez Lihtenštajn (Lichtenstein), kapetan fregate. Prije isplovljenja na njega su jurnula trojica mornara, mađarske nacionalnosti. On je bio prisebniji od drugih oficira. Na pitanje „Šta hoćete?“ čuo je odgovor, da hoće skinuti austrougarsku zastavu i podići crvenu. Samo preko mene mrtvog, odgovorio knez i leđima štitio zastavno koplje. Mornari su se zbunili i postali neodlučni. Treba reći da je knez Lihtenštajn, kao aristokrata, naginjao kosmopolitizmu i bio pravi džentlmen, koji je često trošio vlastiti novac za poboljšanje hrane posade ovoga broda. Pored toga često im je kupovao duvan i donirao novac. Njegovo odlučno držanje prilikom lišavanja slobode, zbunilo je mornaričku trojku, koja je neodlučna stala. Koristeći njihovu kolebljivost on je odlučno jurnuo i glasno komandovao „Zbor na palubi“ Prema zapisanom održao kratak i ubjedljiv govor, apelujući na patriotizan i vjernost Mađara, koji su činili većinu posade Novare. Govor je završio riječima: Ko neće više da ratuje, neka sjedne u čamac i neka ide sa broda, ko je za cara i Austrougarsku neka ostane samnom. Brod su napustili članovi posade slovenskih naroda. Na Novari su ostali samo Nijemci. Mađari i ostali pripadnici neslavenskih naroda. Čim je brod napustila grupa pobunjenika, knez Lihtenštajn je naredio da Novara isplovi unutar zaliva Boke Kotorske. Ta aktivnost Novare primjećena je od posada drugih brodova. Postavilo se pitanje kako još Novara plovi pod Austrougarskom zastavom? Torpiljarke koje su trebale isploviti sa Novarom na planirani zadatak, isplovile su za njom. Na njima su oficiri zadržali kontrolu nad posadom. Ovom sastavu su se pridružile i njemačke podmornice iz baze u Đenoviću, sa matičnim brodom - bazom Gea .
Komandant krstarice Helgoland, kapetan bojnog broda Hajcler, gdje je također bila većina neslavenske posade, umirio je posadu te isplovio unutar zaliva Boke Kotorske.
Sa ovim brodovima knez Lihtenštajn je zatvorio prolaz Verige. Rukovodstvo pobune nije razmišljalo o važnim pitanjima: radio veza je kompletno funkcionisala. Sve su radio-stanice na brodovima i kopnu nesmetano funkcionisale. Nije uspostavljen kontakt sa jedinicama KOV, posebno sa obalskim baterijama. U ovakvim okolnostima knez Lihtenštajn je obavijestio Komandu ratne mornarice u Puli i Komandu ratne luke u Kotoru o novonastaloj situaciji - pobuni. Pobunjenici su slali poziv snagama Antante da njihovi brodovi flote uplove u Boku Kotorsku. Komada iz Pule je zahtijevala hitno ugušenje pobune s tim da se čuvaju brodovi i što manje prolijeva krv.
Izvan mornaričkog sastava u jedinicama kopnene vojske pogotovo u postojećim tvrđavama Boke Kotorske svi su ostali vjerni Caru i Monarhiji. Oni su sve svoje topove uperili prema pobunjenim brodovima i mornarima. Pokušaji da se ove jedinice privole na saradnju ostali su bez uspjeha. I ovdje je najveći dio posada bio iz neslavenskih zemalja
Do pobune je došlo i na oklopnjači Kronprinz Rudolf koja je bila na sidru u Rosama. Na njoj je preuzeo komandu brodski podoficir kormilar iz grupe južnoslavenskih naroda. On je sa brodom u 17.00 isplovio prema izlazu iz zaliva, sa ciljem da otplovi do savezničkih luka. S obzirom da su sve obalske baterije dobile naređenje za otvaranje vatre na svaki brod koji pokuša isploviti, čim je primjećeno kretanje ovog broda iz Rosa prema izlazu na njega je otvorena topovska vatra sa tvrđave Španjola iznad Herceg Novog.
Jedna granata je pogodila komandni most Rudolfa. Od čega je poginuo podoficir kormilar, koji je komandovao brodom. Kada su mornari borbeno raspoloženi na brodu, pokušali odgovoriti vatru brodskom artiljerijom naišli su na sabotažu i onesposobljavanje brodskih oruđa od strane kolega Mađara. Oklopnjača je odustala od namjere i ponovo oborila sidro.
Gubljenje kontrole, izdaja i demoralizacija
Iako je 1. februara na veče bio veći broj brodova i neki kopneni mornarički objekti pod kontrolom pobunjenih mornara, glavno rukovodstvo pobune počelo je nagrizati nespokojstvo. Osjećali su međusobno nejedinstvo, lošu koordinaciju i nepotpunost akcije. Ispoljeno je nejedinstvo, izdaja i nespremnost da se ide do kraja. Kod organizacije pobune promašeno je bilo dobivanje na svoju stranu bar posada obalskih baterija, a onda i blokiranje radio stanične veze. Nije se računalo na izdaju i solidarnost sa oficirima pripadnika nekih od nacionalnost. Uočen je razdor u mornarskim redovima: mornari iz reda južnoslavenskih naroda i Česi spremali su brodove za isplovljenje saveznicima, što Mađari i Nijemci nisu htjeli ni da čuju.
Među pobunjenicima bilo je nekoliko frakcija. Jedni su predlagali traženje radiogramom savjet od Moskve, drugi su uz određene uslove predlagali vraćanje brodova oficirima, treći su tražili da se ide kućama. Na kraju je cijela pobuna vođena isključivo pripadnicima južnoslavenskih naroda i Čeha. Pored crvene zastave na jarbole su dizane zastave češke i južnoslavenskih naroda. Pobuna je vrlo slabo organizovana i vođena. Procjena situacije bila je slaba. Nije postojao red radnji i postupaka, radilo se sporo i bez rezultata. Centralno rukovodstvo nije imalo čvrstu organizaciju, gdje je konkretno postojalo pojedinačno zaduženje. Stiče se dojam kako je brzo zavladala stihija i individualno odlučivanje pojedinaca što je uzrokovalo nered i stihiju. Oficiri izmakli kontroli rukovodstva pobune, radili su smišljeno i efikasno.
Komanda ratne luke u Kotoru hitno je dovukla topove iz Trebinja i Cetinja sa potpunom mađarskom posadom. Oruđa su postavili na najpogodnije položaje oko zaliva, odakle su mogli uspješno gađati brodove. Pješadija je na juriš zauzimala mornaričke objekte na kopnu. Prije podne 2. februara, vođeni su beskonačni pregovori između slobode lišenog kontraadmirala Hanse i pobunjenog vijeća mornara, te dogovori sa preostalim Nijemcima i Mađarima.
U dogovoru sa Komandom luke Kotor, knez Lihtenštajn uputio je ultimatum pobunjenicima, gdje je tražio da se do 14.00 časova svi predaju. U vezi sa ovim iz Đenovića prema Tivtu doplovile su dvije njemačke podmornice, koje su čekale naređenje da torpediraju brodove sa pobunjenim posadama.
Cijeneći ozbiljnost situacije Vijeće pobunjenih mornara naredilo je uzbunu na brodovima, posjednuti su topovi i spremljeni za paljbu, a u njihove kupole dovedeni su pohapšeni oficiri. Knez Lihtenštajn u ovakvim okolnostima nije poduzimao ništa, bojeći se za život uhapšenih oficira. Vrijeme je radilo protiv pobunjenih mornara. U večernjim satima 2. februara osjećalo se još veće kolebanje u pobunjeničkom sastavu. Te večeri kabinu zatvorenog kontraadmirala Hanse čuvao je jedan Nijemac, koji je iskoristio odsustvo drugih pobunjenika i pustio ga da pobjegne sa broda. Te iste večeri članovi posada mornari Mađari i Nijemci, napustili su pobunjenike i prešli na stranu onih koji su bili uz kneza Lihtenštajna. Tako su na kraju ostali usamljeni pripadnici južnoslavenskih naroda i Česi.
U jutro 3. februara, pred ulazom u zaliv Boke Kotorske našli su se brodovi flote poslati iz Pule da pomognu ugušenje pobune: U ovom sastavu bila su tri bojna broda, četiri razarača i jedna torpiljarka. Sankt Georg našao se gotovo usamljen pod kontrolom pobunjenika. Sa njim je još bilo par brodova. Oko 08.00 pojavila se cijela torpedna flotila sa krstaricama Novara i Helgoland. Njemačke podmornice već su prije zauzele poziciju odakle mogu najsigurnije torpedirati brodove u rukama pobunjenika. Knez Lihtenštajn uputio „posljednji“ ultimatum pobunjenicima za predaju sa rokom do 09.00 časova. Ovim je ujedno pobunjenima garantovao oprost. Ako ovo ne prihvate, stavio im je do znanja da će izdati naređenje podmornicama neka potope brodove, koji budu pružali daljnji otpor. Toga istog jutra poručnik Anton Sezan jedini oficir koji je bio uz pobunjene mornare, vidjevši da će pobuna biti ugušena, sjeo je u jedan hidroavion sa dvojicom podoficira i pilotom, te odletio u Valonu, vjerujući da može dovesti italijansku flotu. Italijani su ih dugo saslušavali, pa na kraju smjestili u zatvor – logor Nočera-Umbra.
Predaja pobunjenika, suđenje i streljanje
Vidjevši da je svaki otpor osuđen na neuspjeh, pobunjeni mornari spustili su crvene zastave i predali se prije datog roka. Odredi pouzdanih mornara, vjernih Monarhiji, dovedeni su na mjesta pobunjenika za članove posada na pobunjenim brodovima. Pobunjenici su razoružani i sprovedeni na oklopnjaču Babenberg
Kada su sa Sankt Georga vezanog provodili vođu pobune podoficira Františeka Raša, kontraadmiral Hansa je već stajao na palubi broda, gdje se kao pobjednik vratio. Raš mu je u prolazu rekao: Revolucija se ne izvodi bez krvi, ovog puta moja će se krv proliti. Bio je svjestan šta ga čeka.
Odluka Cara Karla i Naredba generala Guseck-a
Moglo bi se reći da je po kratkom postupku na dan 3, februara odlukom cara Karla određeno da smrtne presude, donesene u postupku prijekih vojnih sudova, ne podliježu više kao ranije potvrdi Vrhovne komande, već da o njima odlučuje sam nadležni komandant, koji je ovlašten za pokretanje postupka pred prijekim vojnim sudom. Prema ovoj carskoj odluci trebalo je Vrhovnoj komandi samo naknadno telegrafski javiti imena i prezimena osuđenih uz naznaku propisa Vojnog kaznenog zakona po kojem su osuđeni, te uz to redovnim putem dostaviti jedan primjerak presude.
Cilj ove careve odluke bio je da osigura brzo i efikasno djelovanje prijekih vojnih sudova i izvršenje njihovih presuda, da ne bi zbog prekida ili nekih teškoća u saobraćajnim vezama došlo u pitanje udovoljenje propisanim u zakonskim rokovima, a da se uz to omogući što brža likvidacija vođa pobune i glavnih inicijatora masovnog otpora, koji se sve više širio prostorom Austro-ugarske, pa i u njenim oružanim snagama.
Dajući punu mogućnost provođenja samovolje potčinjenim komandantima time što su mogli potvrđivati smrtne presude svojih prijekih sudova, vrhovi Monarhije su dobro znali da će se s jedne strane postići brza likvidacija vođa masovnog otpora, a s druge strane, u slučaju eventualnih unutrašnjih političkih potreba, tim vrhovima je uvijek ostajala mogućnost da za izvršene presude prebace odgovornost na terenske organe i potčinjene komandante te da se pojave u ulozi „nedužnog“ i „pravednog „arbitra.“ Tako je general Gusek (Guseck) kao komandant ratne luke Boka Kotorska imao potpuno odriješene ruke i slobodu akcije u provođenju postupka Prijekog vojnog suda protiv vođa pobune mornara, kao i u potvrdi izvršenja presude. General je svoj plan u potpunosti proveo. Izdao je naredbu za pokretanje postupka tek nakon 72 sata nakon sloma pobune, umjesto u zakonskom roku od 24 sata, zatim je izrazio „želju“ svojim sudskim organima, a stvarno im naredio da postupak prijekog suda i izvršenje smrtnih kazni (koje je on unaprijed predvidio) ima biti okončano do 9. februara poslije podne. Intervenciju odbrane je potpuno ignorisao. Kada je 6. februara izdao svoju naredbu br. 2629 da se povede postupak pred ovim sudom, bio je već izabran određen broj pobunjenika, među kojima su bili i oni koje će sud osuditi na smrt strijeljanjem. Poslije ugušenja pobune vojne vlasti uhapsile su 800 mornara i podoficira, a pred vojni sud u Kotoru izvedeno je 40 najistaknutijih aktera pobune.
Zasjedajući u jednoj od kotorskih kasarni Prijeki vojni sud osudio je vođe pobune na smrt strijeljanjem: Františeka Raša, Jerka Šišgorića, Antona Grabara i Matu Brničevića. Franc Bajželj je osuđen na 10 godina, a L. Szekaes na pet godina zatvora. General Gusek (Guseck) je žurio da što prije provede izvršenje presude, Tako je kao nadležni komandant 10. februara odmah potvrdio presudu. Potvrđena presuda je saopštena osuđenima 11.februara u 05.00 časova, 1918. godine
Svjedočenje vojnog sveštenika
Poznati crnogorski književnik i istoričar Niko S. Martinović zapisao je izjavu tadašnjeg vojnog sveštenika u Austrougarskoj mornarici, don Nike Lukovića, koji je ispovijedao i pripremao za smrt osuđene vođe pobune mornara austrougarske flote u Boki Kotorskoj. Don Niko je rekao:
Od uzbuđenosti te noći nisam spavao. Točno u 5 sati u jutro bio sam u koridoru zatvora (zatvorskog hodnika, prim. MĐ) na prvom katu sa članovima prijekog vojnog suda . Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac) Milota, pročitao presudu. Na to je František doviknuo: „Ta presuda je pucanj u pravdu“! Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu zatvorsku čeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda mi se obratio: „A sada velečasni gospodine, vaša je dužnost osuđene pripremiti na smrt i olakšati im zadnje sate života.“Najprije su me odveli u ćeliju gdje su bili Raš, Šižgović i Grabar. Šižgorić je od ljutine razderao bluzu i jedno dugme sa njegove bluze doletilo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio priseban. On mi je rekao: Ja neću ništa tajno ispovijedati: Moja ispovijest neka bude javna.
Don Niko Luković, vojni sveštenik u austrougarskoj Floti (Izvor: Siniša Luković)1
Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce, koje će obasjati ne samo Slavene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu.
Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: „Tako je “Počeo sam tešiti osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini kao žrtve pale za jednu pravednu stvar. Na to mi je Šižgorić odgovorio: „Uzalud nam Vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo živiti na ovom svijetu i raditi zajedno sa drugima.
Anton Grabar je bio uznemiren. Želio je napustiti drugove s kojima se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece, koji su na njega mislili. On je od njih trebao napraviti nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspio ni vidjeti ih.
Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu “Gea“ kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizovana. „Ja ne žalim, rekao je Mate što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu."
U sedam sati mornari su već bili izvedeni na stratište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Streljanja su izvršili osam vojnika Mađara pod zapovjedništvom jednog kapetana takođe Mađara. Šišgorić je gledao osam strelaca i rekao im: "Vi vojnici, za čiji smo se bolji život borili hoćete da nas streljate." Na to je jedan od vojnika, koji su trebali pucati pao u nesvijest. Prva naredba nije izvršena dok se onesviješteni vojnik nije zamijenio drugim. Zapovjednik je treći put dao znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: „Vi pucate u pravdu“! Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su po naredbi pripucala dva vojnika i dotukli ga.
Pobuna mornara na brodovima austrougarske flote u Boki Kotorskoj odjeknula je u drugim mornaričkim jedinicama duž jadranske obale
Nekoliko dana poslije pobune mornara u Boki Kotorskoj, pobunila se posada hrvatskog sastava u tvrđavi Sveti Nikola na ulazu u Šibenski kanal. Dva mornara sa tvrđave Tegetov na otoku Veliki Brioni pokušali su ribarskim čamcem prebjeći u Italiju, ali su uhvaćeni. Sredinom maja 1918. mornari: Čeh, František Kautski i Splićanin Ljubomir Kraus, pokušali su bijeg parnom torpiljarkom U-80 iz pulske luke za Italiju. Njihovu namjeru otkrio je mornar Nijemac i prijavio. Od prijekog vojnog suda osuđeni su na smrt strijeljanjem 11. maja 1918. godine.
Anton Grabar, 1883.-11.2.1918.
František Raš, 1888.–11.02.1918.
Mate Brničević, 1891.–11.02.1918.
Jerko Šižgorić, 1899.–11.02.1918.
----------------------------------
- Don Niko Luković
Rođen je u Prčnju – Boka Kotorska, 21. aprila 1882. godine, umro u Kotoru, 15. februara 1970. godine. Bio je katolički sveštenik. Istoričar, publicista i političar. Kao vojni sveštenik ispovjedao je osuđene na smrt pobunjene mornare austro-ugarske flote u Boki Kotorskoj prije streljanja 11. februara 1918. godine.
U Prčnju je zaršio Osnovnu školu, u Kotoru gimnaziju, a u Zadru Bogosloviju 1910. godine. Tokom Prvog svjetskog rata bio je vojni sveštenik u Trebinju i austrougarskoj floti u Boki Kotorskoj. Bio je projugoslavenski orjentisan. Za aktivnost tokom NOR-a imao je borački status. Nosioc je bi visokog odlikovanja. Poslije rata bio je član Ustavotvorne skupštine Narodne Republike Crne Gore i poslanik u Skupštini od 1946 do 1954. godine.
Bio je župnik u Prčnju, u Kotoru kanonik i kathet od 1935. Bavio se Istorijom Boke Kotorske i napisao vrijedne knjige.
Iz literature za pisanje moje knjige RATNA MORNARICA AUSTRIJE I AUSTROUGARSKE MONARHIJE
Milan Đuran