ZA POTREBE RATNE MORNARICE
KRALJEVINE JUGOSLAVIJE NARUČENE SU
DVIJE PODMORNICE tipa II serije B U NJEMAČKOJ,
AVANSNO PLAĆENE A NISU ISPORUČENE
Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije u svome sastavu imala je četiri podmornice: dvije izgrađene u brodogradilištu Vikers Armstrong u Newcastle-u u Velikoj Britaniji: P-1 Hrabri i P-2 Nebojša, te dvije izgrađene u francuskom brodogradilištu Shatiers de la Loire u Nantu Francuska. Bile su to podmornice P-3 Smeli i P-4 Osvetnik
Prve dvije kupljene u Velikoj Britaniji, bile su klase “ L” i već tada od stručnog kadra tretirane kao zastarele. Radilo se o projektima iz Prvog svjetskog rata. Njihovu kupovinu diktirali su krediti dobiveni u Velikoj Britaniji.
Hrabri i Nebojša od naoružanja imali su po šest torpednih cijevi kalibra 533 milimetra, sa bojevim kompletom od 12 torpeda / 6 u rezervi, a šest u cijevima. Bila su to torpedo Mak III mase 1424 kilograma.
Artiljerijsko naoružanje im se sastojalo od po dva topa 100 milimetara razmještena na krmenom i pramčanom djelu. U površinskoj vožnji koristili su dizel motore, u podvodnoj elektro pogon. Pogonski elektromotori imali su snagu 600 kw kod 300 okretaja u minuti.
Za pogon su imali dizel motore Vickers iz grupe J nominalne snage 880 kw od 380 okretaja u minuti. Bili su to četvorotaktni dvanaestocilindrični motori, sistem V sa ručnim prekretanjem za hod napred i krmom.
Ugrađene su im bile akumulatorske baterije Exide 3820 LS, kasnije Tudor SHI-3.
Uplovile su u Tivatsku luku 8. aprila 1928. godine.
Drugi kredit za nabavku još dvije podmornice odobren je 1927. godine. Poslije razmatranja više ponuda, stručna komisija Ratne mornarice predložila je 27 aprila tekuće godine kupovinu tadašnjih savremenih francuskih podmornica. Naručene su dvije identične podmornice tipa Sirena. Glavni projektant bio je Simon, do tada poznati stručnjak i projektant za podmornice nekoliko tipova.
Bile su ovo podmornice deplasmana 630/810 tona, dužine 66, širine 5,4 i visine 3,77 metara. Gaz im je iznosio 3,8 metara Sa dizelelektričnim pogonom, postizale su brzinu od 14 čvorova u nadvodnoj vožnji, a 9,2 čvora u podvodnoj. Imale su po 43 člana posade.
Njihov akcioni radijus u površinskoj/podvodnoj vožnji, iznosio je 3000/70 do 5000/80 nautičkih milja. Pojedinačna zaliha goriva bila im je 7,5 tona.
Naoružanje su imale po šest torpednih cijevi kalibra 550 milimetara i topove jedan od 100, a druge od 40 milimetara, Bojevi komplet bio im je 12 torpeda (šest u cijevima, a šest u rezervi). Za pogon su imale dizel motore 2x554 kW MAN, GREM 2x405/600, CGE akumulatorske baterije AKL Tudor 140 elemenata.
Dobile su flotne brojeve i imena P-3 Smeli i P-4 Osvetnik.
U Tivat su uplovile 28. novembra 1929. godine.
Naručene, avansno plaćene a neisporučene, zaplijenjene i uvrštene u njemačku flotu
Podmornička flotila Ratne mornarice kraljevine Jugoslavije, kadrovski je bila u cjelini popunjena, starješinama svih činova iz strukture bivše Austrougarske ratne mornarice. Bili su to kadrovi sa velikim iskustvom, stečenim kroz Prvi svjetski rat. Jedan broj komandanata iza sebe je imao zapažene uspjehe u potapanju Antantinih brodova na Sredozemlju i Jadranskom moru.
U tadašnjoj nadasve maloj Kraljevskoj mornarici, koja u svojim doktrinarnim stavovima nije imala pretenzije izlaska na otvorena mora, vidili su da imaju podmornice za veća mora, koje nisu u svemu pogodne za dejstva na dužobalnim komunikacijama razuđene dalmatinske obale, odbrani luka i otoka. U okviru flotnog programa predloženo je i usvojeno da se nabave dvije manje podmornice pogodnije za upotrebu na jadranskom vojištu. Nakon analize i većeg broja ponuđača bilo je najpogodnije uzeti njemačke podmornice tipa II serije B koje su Njemeci tada izgrađivali i za prodaju.
Silueta Njemačkih podmornica tipa II serije B, kakve je platila Kraljevina Jugoslavija,
a nikad nije dobila (Izvor: Franjo Zeljak)
Ovdje se radilo o podmornicama tipa II koje su Njemci gradili u serijama (A, B, C i D). Ukupno su izgradili 50 objekata (6+20+8+16) tipa II. Serije su rađene za Kinu i Finsku).
Od tipa II, klase B, dva objekta naručila je i Kraljevina Jugoslavija za potrebe svoje Ratne mornarice. Sve je bilo avansno plaćeno 1,5 miliona njemačkih maraka.
Građene su u brodogradilištu Flender Werke Lubeck.
1) – U-120 (broj novogradnje 268) Kobilica joj je položena 31.03.1938, porinuće u more 16.03.1940. godine a gradnja je završena 20.04.1940. godine.
2) – U-121 (broj novogradnje 269) Kobilica joj je položena, 16.04.1938, porinuće u more 24.04.1940, a gradnja završena 28.05 1940.
Taktičko tehnički podaci tipa II serije B
- Dužina, 43,9 m, Širina 4,1 m, Visina nadvodna 3,8 m,
- Deplasman 291 tona (nadvodni), 341 tona (podvodni),
- Brzina 12 čvorova (nadvodna) i 7 čvorova (podvodna).
- Akcioni radius 3800 Nm pri brzini 8 čvorova, 43 Nm, podvodni pri brzini 4 čv.
- Dubina zaronjavanja 80 m, maksimalna brzina zaronjavanja 25 sekundi.
- Pogon: Dva dizel motora MWM snage 350 KS svaki, Dva elektro-motora Simens 204 KS svaki.
- Kapacitet tanka Dizel goriva 23 tone.
- Naoružanje 3 torpedne cijevi smještene u pramčanom djelu podmornice (torpedo kalibra 533 milimetra) Atipičan smještaj torpednih cijevi u pramčanom djelu (u vrhove istostraničnog trokuta). Jedan PA top 20 mm.
- Bojevi komplet 5 torpeda ili 18 podvodnih mina.
- Posada: 3 oficira i 22 mornara
Zbog početka rata do isporuke ovih podmornica naručiocu nije došlo, obe su rekvirirane od strane Hitlerove Njemačke 1941. godine i kao takve su ušle u sastav njemačke flote početkom Drugog svjetskog rata kao U-120 i U-121. Obe su bile u formacijskom sastavu 21. Flotile podmornica, njemačke Ratne mornarice sa bazama u Kielu, Neustadtu i Pilau. Najviše su služile za obuku. Preživile su Drugi svjetski rat.
Zadnji komandant na U-120 bio je poručnik fregate Rolf Rudiger Bensel. Potopljena je od vlastite posade u Bremenhavenu u maju 1945. godine.
Zadnji komandant na U-121 bio je poručnik fregate Friech Harst. Potopljena je od vlastite posade 2. maja 1945. godine. U Wesermunde-u.
Nije pouzdano utvrđeno, ali ima indicija, da je FNRJ, kao naslednica države naručioca u vidu ratne štete dobila dio opreme od Savezne Republike Njemačke za neku od fabrika i jedan broj lokomotiva.
Izvori podataka:
- “Deutsche U-Bote 1906-1966,” Bodo Herzog, Vrlag Karl Muller, Erlangen 1993.
- “Die deuutche U Boote und ihre Werften,” Eberhard Rossler, Band 1 I 2 Koblenz 1980.
- “Der Tod auf allen Meeren,” P. H. Freyer, Berlin 1971.
- http://dubm.de/en. welcome/the-archive
Vađenje podataka i prevod Franjo Zeljak
Iz materijala za pisanje moje knjige: Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije
Milan Đuran
Podmornice su djelimično plaćene.Po svim mjerodavnim podacima, ugovor o gradnji su naručene podmornice od 364 T, što dogovara podmornici klase II D. U ruskim izvorima koji su jako iscrpni isto pominje klasu II D. Bez obzira na napisano TT podatki podmornice II B nisu tačni.
U njemačkim izvorima su pomornice 120 i 121 rađene za Kini. Interesuje me da li u gore navedenoj literaturi postoji nešto izričito rečeno da su to podmornice naručene za Kraljevinu?