POZADINA JAPANSKOG NAPADA NA PEARL HARBOR 7. DECEMBRA 1941. GODINE

Diplomatska nadmetanja

Prvi svjetski rat nije razriješio ni smanjio proturječnosti, koje su ga uzrokovale  među velikim silama. Štoviše, njihovo nadmetanje u stjecanju novih interesnih sfera, tržišta, sirovinskih izvora i vojnih baza strategijskog značaja,  pojačalo im je  apetite za ponovnim podjelama svijeta. Budući da je  pored ljudi, naoružanje ključno sredstvo u vođenju rata, veći dio vremena između Prvog i Drugog svjetskog rata obilježen je konferencijama, gdje su najmoćniji s više ili manje uspjeha nastojali smanjiti,  prisutnu trku u naoružavanju, svako zbog nekog svoga interesa.

Na Mirovnoj konferenciji u Parizu od januara 1919. do januara 1920. godine, nepopustljivo nadmetanje najmoćnijih pokušalo se smanjiti osnivanjem Lige (Društva) naroda, kao prvog međunarodnog saveza država. Deklarativni cilj ovog društva, da se međunarodni sporovi više ne rješavaju primjenom sile, nego u interesu saradnje, blagostanja, civilizacijskih tekovina, na miran način kroz saradnju svih država svijeta. Velik broj istoričara opravdano tvrde, da je ovaj sporazum zaboravljen čim se osušilo mastilo na papiru s potpisima predstavnika velikih sila. „Sporazum je postignut možemo ga kršiti“ postalo je pravilo ponašanja koje se u međunarodnim odnosima nastavilo primjenjivati.

Treba priznati, da je teška ekonomska situacija u to vrijeme, širom svijeta utjecala za kratko vrijeme da su sile pobjednice donekle smanjile svoje oružane snage, pa u vezi s ovim i flote. Na slijedećoj po redu Vašingtonskoj konferenciji, pod kraj 1921. godine, njeni učesnici su prihvatili novi sporazum o količini glavnih brodova u operativnoj upotrebi i novogradnji. Pet država: Velika Britanija, SAD, Francuska, Japan i Italija složile su se da omjer ukupnog deplasmana bojnih brodova, izražen u stotinama hiljada tona bude 5:5:3:1,75:1,75 i suglasile se da deplasman takovih brodova ne bude veći od  35 hiljada tona, a kalibar njihovih topova od 406 milimetara. Ovom prilikom je dogovoreno, koji se brodovi moraju uništiti, a koji u novogradnji završiti. Također je prihvaćen sporazum da deplasman svakog nosača aviona ne smije biti veći od 27.000 tona. Mornaricama: Velike Britanije i SAD dopušteno je da u floti mogu imati po pet, Japanu tri, a Francuskoj i Italiji po dva nosača aviona ,najvećeg deplasmana. Prihvaćene odredbe nisu bile važeće za brodove pred završetkom gradnje; američki nosač aviona Lexington i Saaratoga, te britanski bojni krstaš Hood. Broj krstarica nije bio ograničen, ali im deplasman nije smio biti veći od 10.000 tona, a kalibar topovskih cijevi od 203 milimetra. Ovakve odredbe sporazuma izazvale su nezadovoljstvo Japanaca. Japan je svojevoljno u vremenskom razdoblju od 1922. do 1941. godine, povećao deplasman svojih ratnih brodova. Na konferenciji se raspravljalo i o pitanju baza i uporišta. Velika Britanija, SAD i Japan obavezali su se da osim na vlastitim, na drugim tiho-oceanskim ostrvima neće graditi baze ni uporišta.

Posljednja konferencija u Londonu, 1930. godine, održana je samo uz učešće predstavnika Velike Britanije, SAD i Japana. Ovom prilikom je dogovoreno da se slijedećih pet godina odgodi gradnja bojnih brodova, te da ukupni deplasman krstarica dviju prvih mornarica ne bude veći 339 hiljada tona.  Nemogavši Japan nagovoriti da uspori intenzitet svoje ratne brodogradnje, Velika Britanija i SAD su mu, kako kažu neki istoričari  ponudili „mrkvu“ nagradivši ga za tobožnju „saradnju,“  dopustili su mu novi omjer deplasmana ratnih brodova, izražen u stotinama hiljada tona. Omjer je prihvaćen  10:10:7. Svaka od ovih triju država obavezala se tada, kako ukupna tonaža njihovih podmornica neće biti veća 52.700 tona. Zbog pogoršanja međunarodnih odnosa na evropskom prostoru i svijetu u opšte, slijedeća konferencija planirana za 1935. godinu u Londonu, nije održana.

Planovi i strategije suprotstavljenih strana  

Japanski apetiti

Vođena planovima ekspanzionističke politike koja je podgrijavala osvajanja širokog područja Dalekog istoka, od Mandžurije do Indije, radi pribavljanja nedostajućih industrijskih sirovina, ratna doktrina Japana i vojna strategija njegovih oružanih snaga svih rodova i vidova bila je agresivna. Zbog veličine ratišta Ministarstvo odbrane Dai Nippon Teikoku velikog japanskog carstva, počelo je planirati niz preventivnih napada na neprijateljske strategijske ciljeve po istočnom azijskom teritoriju i tihooceanskim ostrvima. Za pomoć velikoj kopnenoj vojsci nositelju munjevitog rata, bilo je na raspolaganju ratno vazduhoplovstvo i mornarica.

Pored opšteg  ratnog plana razrađena je opšta vojna strategija za seriju pomorsko zračnih operacija u interesu okupiranja područja južno od Japanskih otoka te uspostavljanje lanca vojnih baza i uporišta od Kurilskih ostrva, ostrva Wake, Maršalskih ostrva, Gilbertskih i Solomonskih ostrva, Nove Gvineje, Timora, Jave, Sumatre, Malajskog poluostrva, do tadašnje Burme, odnosno zapadnih obala Indokineskog poluotoka.

Sastavni dijelovi  opšte vojne strategije bili su posebni, strategijsko-operativni i taktički planovi ograničenih razmjera. Jedan od posebnih strategijsko operativnih planova tajnog naziva „Z“ bio je predviđen radi realizacije operacije Havaji. Ovim planom Ratna mornarica je sa svojom mornaričkom avijacijom za nositelja operacije - svoju zemlju trebala osigurati japansku okupaciju, političku  dominaciju i korištenje strateških sirovina, te drugih materijalnih bogatstava sa šireg područja Dalekog istoka i Tihog oceana,

Sjedinjene Američke Države

Kao velika svjetska sila SAD nisu toliko ovisile od uvoza strategijskih sirovina, kao što je bio slučaj kod zemlje izlazećeg sunca. Zbog ovoga su do izbijanja ratnog sukoba, američki ratni plan i vojna strategija bili prilično neprecizni. Između dva svjetska rata Ministarstvo oružanih snaga je za slučaj izbijanja rata SAD i Japana, razradilo osnovni ratni plan pod nazivom Orange. U tome razdoblju vojna strategija je pod nazivom Rainbov operacionalizirala načine angažovanja kompletnih američkih snaga protiv jednog ili više neprijatelja na nekoliko ratišta.  Na samom kraju tridesetih godina XX vijeka pred izbijanje Drugog svjetskog rata, bilo je očigledno da se on neće izbjeći. Dotadašnji plan Orange  je preispitan pa je u aprilu 1941. godine na konferenciji američkih i britanskih ministarstava odbrane u Vašingtonu prihvaćena zamisao zajedničkog ratnog djelovanja protiv sila Osovine. Bit ove zamisli bila je da anglo-američke snage na evropskom ratištu dejstvuju ofanzivno, a na tiho-oceanskom defanzivno. Istovremeno je u Vašingtonu, pod nazivom Rainbow 5, usvojena poslednja američka vojna strategija, a njenim sastavnim djelom nazvanim Dog bila je operacionalizirana i upotreba flotnih snaga. Realizacijom preinačenog ratnog plana, svojom vojnom strategijom SAD su očekivale da će onemogućiti japansku okupaciju, osigurati američku političku dominaciju i eksploataciju nedostajećih sirovina sa terena Dalekog istoka i Tihog oceana. Među saveznicima je u augustu iste godine nestalo dileme o neizbježnosti rata. Bez obzira na ovo na još jednoj konferenciji njihovi predstavnici nisu potpuno usaglasili  načine zajedničke upotrebe: kopnenih, vazdušnih i pomorskih snaga. Dogovor je postignut tek tada kad su saveznici dobili teške udare fašističkih snaga.

Oružane snage protivničkih zemalja, sredstva i kadrovi

 Japanci

Japanske oružane snage sastavljene su bile od kopnene vojske i ratne mornarice, ukupnog brojnog stanja 400 hiljada vojnika. Avijacija kao zaseban vid oružanih snaga nije postojalo. Avioni i ljudstvo su bili svrstani u kopnenu vojsku i ratnu mornaricu. Oba roda vojske bila su potčinjena Daboneu carskom ministarstvu odbrane u Tokiju. Kopnena vojska je bila potčinjena glavnom generalštabu Sonbo Honbu, u njoj je bilo oko dva miliona i sto hiljada vojnika. Mornarica velikog Japana Dai Nippon Teikoku Kaigun  imala je više od 300.000  ljudi. Ona je bila podređena Glavnom ministarstvu  ratne mornarice Gunreiobo Socbou, ujedno komandi ratne mornarice, odnosno Kombinovanoj floti Rengo Kantai koju su često poistovjećivali s Japanskom carskom mornaricom  Prije početka rata japanska ratna mornarica po veličini nalazila se odmah iza britanske i američke flote, zauzimajući treće mjesto na svijetu. Raspolagala je  sa 170 kapitalnih površinskih ratnih brodova, od razarača do bojnih brodova i 63 podmornice. Sveukupno 233 plovna objekta. Kombinovana flota bila je sastavljena kao udarna snaga ratne  mornarice 1894.godine. I od tada se održala do juna 1942. godine. Bila je sastavljena iz dvije cjeline: flota u borbenoj pripravnosti i rezervna flota. U prvoj su bili najsavremeniji i udarno najjači brodovi, a u drugoj su bili stariji brodovi koji su služili za eskort trgovačkim brodovima i zaštitu graničnih linija.

Sredinom dvadesetih godina, XX vijeka Kombinovana flota je drugi put reorganizona u dvije flote: Prvu i Drugu flotu. Komandant Prve flote dobio je tada velike ovlaštenja nad oba sastava, pa flota nije imala posebnu komandu. Međutim poslije Mandžurijskog, odnosno Mukdenskog incidenta 1933. godine, komandna funkcija u jednoj ličnosti, bez mornaričke komande, pokazala se neefikasnom, pa je Carski generlštab u Tokiju još jednom naredio formiranje Kombinovane flote, prema ranijoj organizacijskoj strukturi. Dan prije, nego je Hitlerova Njemačka napala na Poljsku i počeo Drugi svjetski rat, admiral Yamamoto je postavljen za komandanta japanske Kombinovane flote.

Komandantu  ratne mornarice, bila je podčinjena komanda mornaričkog ratnog vazduhoplovstva – Kaigum Koku Hombu, on je bio odgovoran za tehničku ispravnost avijacije, njeno održavanje i obučenost pilota te ostalih specijalista. Komanda vazduhoplovstva imala je tri operativne cjeline: mornaričku avijaciju – Koku Katais, područne snage – Homen Katais i avijaciju na nosačima aviona.

Amerikanci

Američke oružane snage bile su sastavljene od: kopnene vojske, ratnog vazduhoplovstva i mornarice. Pred početak Drugog svjetskog rata imali su dva miliona i 95.000 vojnika. U sastavu kopnene vojske i vazduhoplovstva bilo je 1.643.000, a u mornarici se nalazilo 450.500 ljudi. Na ovaj način je odnos žive sile pod oružjem između Japana i SAD bio gotovo jednak, jer je iznosio 1,15 : 1,1. Poslije britanske po ukupnoj tonaži, američka ratna mornarica zauzimala je drugo mjesto na svijetu. U njenom sastavu je bilo 15 bojnih brodova, pet nosača aviona, 36 krstarica, 104 razarača i 111 podmornica. Odnos između površinskih brodova japanske i američke ratne mornarice, također je bio gotovo podjednak 1,06:1 Japan je ima dva puta više nosača aviona, a SAD je posjedovao više bojnih brodova. Odnos broja podmornica bio je 0.57:1.5 gledajući ukupni boj brodova, američka ratna mornarica je bila neznatno veća.

Pripreme i naoružavanje

Japan

Koristeći malo smirenije međusobno nadmetanje za prevlast na Dalekom istoku i Tihom oceanu, kao i američko ne uplitanje u japansko-ruski rat 1904. Japan je početkom XX vijeka u SAD naručio pet podmornica klase Holland, deplasmana oko 1000 tona. Rastavljene u sekcije dopremljene su transportnim brodovima u Yokosuku i tamo u domaćem brodogradilištu sastavljane. Ratnoj mornarici Japana predane su na operativnu upotrebu pod kraj  1905. godine. Poslije ovoga u Nizozemskoj su kupljene još dvije slične podmornice. Tako je 1909. godine u pomorskoj bazi Kure, 20 kilometara južnije od Hirošime formirana prva japanska jedinica podmornica. Oduševljena učinkom njemačkih podmornica tokom Prvog svjetskog rata Komanda japanske ratne mornarice je 1917. godine odlučila flotu  ojačati s još 18 podmornica. Kada je poslije Prvog svjetskog rata na ime reparacije, Japanu pripalo još devet njemačkih podmornica, apetiti visokih japanskih mornaričkih krugova nisu se mogli obuzdati.

Prve četiri podmornice kompletno izgrađene i opremljene početkom 1926. godine u njihovom brodogradilištu Kawasaki i Kobe pripadale su klasi J-1. Bile su to podmornice dužine 98 metara, širine devet, sa gazom pet metara. Podvodni deplasman  imale su 2800 tona. Dizel motorom MAN s deset cilindara i snage 4470 kilovata u površinskoj vožnji postizale su brzinu 18 čvorova. Brzinom od 10 čvorova mogla su preći razdaljinu od 2440 milja.  Dva elektromotora snage 1940 kilovata u podvodnoj vožnji omogućavali su im brzinu 8 čvorova. Najveća dubina ronjenja ovim podmornicama bila je 80 metara. Šest torpedima napunjenih cijevi moglo se poslije lansiranja ponovo napuniti iz  bojevog kompleta od 20 torpeda spremljenih u unutrašnjim prostorima. Pomoćno oružje bila su im dva topa kalibra 140/50 milimetara. Jedan je bio smješten na pramčanom, a drugi na krmenom djelu palube. Početkom 1943. godine sa podmornica ovog tipa, krmeni top je skinut, a na njegovo mjesto je postavljen 14 metara dugačak motorni čamac naoružan topom srednjeg kalibra. Posadu je imala  65 i 70 ljudi.

Domaćim brodogradilištima u međuvremenu postavljeni su vrlo ambiciozni planovi za užurbanu gradnju raznovrsnih podmornica. Ideje projektanata bile su neiscrpne, za ono vrijeme i teško razumljive, a vještina brodograditelja trebala je nadmašiti dostignuća u drugim mornaricama. Pred izbijanje Drugog svjetskog rata japanska brodogradilišta isporučivala su ne samo klasične, nego i velike podmornice za popunu na širokim prostranstvima Tihog oceana, svojevrsne nosače aviona, brze, džepne i podmornice i torpeda specijalne namjene. Njihovu raznovrsnost dopunjavala su nova torpeda i bombe na ukrcanim avionima. Trka za tehničkom originalnošću, u samom početku morala se plaćati neočekivanim cijenama. Brodogradilišta su danonoćno radila punim kapacitetima, ali prateća industrija nije bila sposobna određene dijelove predavati planiranim tempom. Zbog toga je određeni broj izgrađenih podmornica ubrzo počeo zabrinjavati mornaričke krugove u prijestolnici. U međuvremenu su i smjele ideje, usporena primopredaja, a naročito nezadovoljavajući rezultati ispitivanja podmornica na moru sve više unosili nemir među japanske admirale. Neke od tih podmornica,  ispod vodene površine nisu zadovoljavale očekivana manevarska svojstva. Dubina sigurnog zaronjavanja bila je manja od planirane, a smještaj posade krajnje neuslovan.

Mornarica je krajem tridesetih godina u flotnu listu i operativnu upotrebu uvela 40 podmornica nosača hidroaviona. Većina ih je na pramcu izgrađenom hangaru mogla smjestiti jedan hidroavion, ali klasa I-14, kao i I-400 mogla je nositi dva nekad i tri hidroaviona. Do septembra 1940. godine u brodogradilištu Kure izgrađeno je 20 podmornica klase B-1. Budući da su bile brze, mogle su savlađivati velike razdaljine i na oceanskim prostorima se dugo zadržati čak do 100 dana, te u pramčanom hangaru nositi hidroavion koji se katapultirao, one su u japanskoj ratnoj mornarici  bile najbrojnije. Kasnije je s nekoliko njih skinut hangar, a mesto njega je postavljen top kalibra 140/50 milimetara.

Dvije podmornice: I-36 i I-37  1944. godine prilagođene su za nošenje četiri torpeda Katien za mornaričke kamikaze, a nakon određenih tehničkih rekonstrukcija i prilagodbi I-36 je prilagođena za transport još dvaju takovih torpeda. Uspoređujući ovu klasu podmornica sa američkom Gato, vidi se da je B-1 bila dulja za gotovo 14 metara. Daljina plovljenja im je bila veća za 3000 milja, a po brzini krstarenja je također bila ispred američke Gato.

Klasa Junsen ili J-3 poznatija kao klasa C-3 s jednim hidroavionom i 21 torpedom u cijevima i unutrašnjim prostorijama kao rezerva. Te topom kalibra 140/50 milimetara i 100 članova posade. Imala je podvodni deplasman veći  od 3.500 tona, Dubinu ronjenja 100 metara, a u površinskoj vožnji  dizel motorima, snage 8.400 kilovata brzinom od 16 čvorova savlađivala je udaljenost od 14.000 milja ili 26.000 kilometara.

Japanska brodogradilišta su za potrebe ratne  mornarice izgradila više od 800 džepnih podmornica različitih klasa, nazvanih Ko-Byoteki Ko Gata, prvo namjenjenih napadima na savezničke brodove, ali su kasnije korištene za diverzantske prepade po neprijateljskim lukama i sidrištima, te na sastave obalne odbrane. Klasa A, prevožena velikom podmornicom, bila je dužine oko 24 metra i deplasmana 46 tona, za pogon je imala samo akumulatorske baterije snage 445 kilovata, pomoću kojih je kratkotrajno mogla dostići u površinskoj vožnji brzinu od 23, a u podvodnoj 19 čvorova. Brzinom od dva čvora mogla je preći udaljenost od 100 milja ili brzinom od 6 čvorova 80 milja,  sa 19 čvorova 18 milja. Nosila je dva torpeda kalibra 457 milimetara, te minu od 140 kilograma. Imala je dva člana posade.

Za razliku od klase A, koja je izgrađena u 60 komada, zbog mnogih primjedbi na kvalitet, izgrađena je samo jedna klase B. Skoro istih dimenzija i deplasmana poput klase A, četrdeset džepnih podmornica klase C imalo je dvojni pogon: dizel motorom snage 30 kilovata i elektromotorom snage 445 kilovata. Na dizel pogon dostizala je brzinu od 19 čvorova, pomoću akumulatorske baterije plovila je brzinom 7 čvorova. Brzinom od šest čvorova u površinskoj vožnji klasa C prelazila je udaljenost od 500 milja, akumulatorskim baterijama u podvodnoj vožnji brzinom od četiri čvora prelazila je 120 milja. Bojevi komplet joj je bio tri torpeda kalibra 457 milimetara. Imala je tri člana posade.

Radi ojačanja obalske odbrane japanska mornarica je sredinom 1944. godine u operativnu upotrebu uvela 115, od gotovo 500 koliko je bilo planirano, poboljšanih i većih džepnih podmornica klase D, zvanih Koryu Tei Gata. Dužine oko 26 metara i deplasmana 60 tona, Svaka je imala standardni podmornički toranj sa dva periskopa, dva torpeda kalibra 457 milimetara i pogon dizel motorom snage 110 kilovata, te elektromotorom snage 370 kilovata, pomoću koga je petočlana posada, brzinom od osam čvorova u površinskoj vožnji mogla preći 1000 milja, a u podvodnoj vožnji brzinom od 16 čvorova udaljenost od 125 milja. Do kraja augusta 1945. godine Japanci su proizveli 200 od planiranih 760 malih džepnih podmornica zvanih Kairyu. Dužina im je bila 17 metara, a deplasman 20 tona. Imale su dva torpeda kalibra 457 milimetara, svako s bojevom glavom od 500 kilograma eksploziva i dva člana posade. Bile su predviđene za samoubilačku odbranu Tokijskog zaliva od savezničke invazije. Kombinovani pogon benzinskog i elektromotora bio je snage 63 kilovata i postizao  brzinu do sedam čvorova. Ni jedna podmornica klase Kairyu nije bila upotrebljena tokom rata.

Sjedinjene Američke Države

Poslije Prvog , rata Ratna mornarica SAD pristupila je izgradnji  50  podmornica klase S-1, S-11, S-42 i S-48, koje su u prvim danima Drugog svjetskog rata korištene za izviđanje ispred Bojnih brodova na atlantskom oceanu, patroliranje na manje ugroženim područjima i za praktičnu obuku podmorničara. Bez obzira na određene nedostatke u taktičko-tehničkim karakteristikama, tokom rata potopile su 10 japanskih brodova.

Između 1924. i 1926. tri izgrađene podmornice klase Barracuda bile su prvi objekti ove vrste sa dvostrukim trupom. Nekoliko puta upotrebljene u ratu i unatoč ostvarenim kontaktima sa brodovima neprijatelja, nisu ispunile očekivanja, pa su povučene iz operativne upotrebe. One su u raspremi korištene za obuku rezervnih posada podmorničara.

Velikih dimenzija radi smještaja dvaju topova kalibra 152 milimetra, pogonskih strojeva, male snage, nedovoljnih brzina, ne zadovoljavajućih manevarskih osobina, sporog zaronjavanja i male dubine ronjenja, šest oceanskih podmornica; Argonaut, Narwhal, Cacbalot, Dolphin i Cuttlefish većeg podvodnog deplasmana od 4.100 tona izgrađenih između 1924. i 1934. nije ostalo dugo u operativnoj upotrebi. Podmornica Argonaut korištena je kao minopolagač, a ostale su služile za snabdjevanje pobunjeničkih trupa, na japanskim okupiranim područjima i iskrcavanje diverzanata na neprijateljsku obalu. Samo Narwhal i Nautilus su između 1942. i 1944. godine imale namjenskog uspjeha, potopivši jedan razarač i još 10 raznih neprijateljskih brodova ukupnog deplasmana 30.000 tona. Tokom Drugog svjetskog rata svih šest podmornica povučeno je iz operativne upotrebe.

Klasa P iz druge polovine tridesetih godina prošlog vijeka, izgrađene primjenom zavarivanja spojeva, bilo je 10 oceanskih podmornica. Zahvaljujući primjeni nove tehnologije u zavarivanju bile su čvršćeg trupa, pa su mogle zaranjati do 75 metara, a u površinskoj vožnji pogonski strojevi su mogli osigurati brzinu od 19 čvorova. Tokom rata ugrađeni su im poboljšani radari i podvodni lokatori. Do kraja rata u operativnoj upotrebi, ostalo je samo pet.

Do kraja tridesetih godina, šest izgrađenih podmornica klase Salmon imalo je na pramcu i krmi po četiri torpedne cijevi, a u unutrašnjim prostorijama svaka je nosila po 20 torpeda. Jedna od njih, Stingray, na trupu je nosila još dvije torpedne cijevi. Kod zaronjavanja nekvalitetno napravljen glavni poklopac na tornju za ulaz u donje prostore uzrokovao je ozbiljne kvarove na tri podmornice. Na jednoj od njih SS-192 Squalusu iznenadni prodor mora bio je tako jak da je poginulo 20 članova posade. Poslije ovoga dogodila se nesreća na još dvije podmornice, bez ljudskih žrtava. Bez obzira na sve sudjelujući u ratu jedna od njih Salmon potopila je 30 neprijateljskih brodova.

Pri kraju tridesetih godina XX vijeka u flotni sastav i operativnu upotrebu uvedeno je još 10 podmornica klase Sargo. Ovo su bila neznatna poboljšanja prethodne klase. Kada je zbog prodora mora Squalus počeo tonuti Sculpin mu je prvi došao u pomoć i spasio 30 podmorničara. Intenzivno sudjeljujući u tihooceanskim operacijama, ove su podmornice potopile 70 neprijateljskih brodova, među kojima  jedan nosač aviona i podmornicu. Pa ipak im ratna sreća nije bila sklona. Sealion SS-195 je sredinom januara 1941. godine stradala tokom japanskog bombardovanja brodogradilišta na Filipinama. Sculpin SS-91 je pri kraju decembra 1943. potonula poslije napada japanskog razarača. Treću podmornicu je u sukobu japanskih i američkih brodova pod kraj 1944. greškom, vatrom iz topova potopio jedan američki razarač. Četvrtu je na dan Nove godine 1945. Dubinskim bombama potopio jedan japanski eskorter.

Mijenjajući postepeno defanzivnu u ofanzivnu strategiju na Tihom oceanu, prema američkim podmornicama kojima se godinama poslije prvog svjetskog rata povjeravala odbranbena zadaća, s vremenom je preovladavalo shvatanje, kako se njihova uloga u budućem ratu mora  promjeniti, da postanu nosioci ofanzivnih dejstava mornarice.  S takvim ciljem je 1940. godine u operativnu upotrebu mornarice uvedeno šest novih podmornica klase T ili Tambor, a slijedeće godine isto toliko podmornica klase Gar boljih taktičko tehničkih karakteristika i borbenih mogućnosti od prethodnih verzija. Ulaskom SAD u rat ove klase su prvih dana postale jezgro američke podmorničke flote. Zbog čestih i teških zadataka skoro su se često nalazile u središtu pomorskih sukoba na Tihom oceanu, gdje ih polovina  nije dočekala završetak rata. Neposredno pred rat i tokom njegova trajanja mornarica se na prethodnim dostignućima prihvatila  gradnje, ambicioznog plana 70 savremenih podmornica  klase: Gato, Balao i Tench. Zbog niže siluete i zamjene crne u sivu boju na oceanu su bile teže uočljive. Izdržljiviji i manje kvarovima podložni pogonski dizel motori, te pouzdanije akumulatorske baterije znatno većeg kapaciteta ugrađeni u Gato povećali su im akcione radiuse. Trebalo im je manje vremena za zaronjavanje i izronjavanje, a dvostruki trup rađen od kvalitetnog čelika, dopuštao je klasi Balao ronjene u dubinu do 120 metara, što je bilo dva puta više od onih koje su prije građene. Povećana im je i  udarna moć s tim što su u pramcu imale šest, a u krmi četiri torpedne cijevi za torpeda kalibra 533 milimetra. Umjesto 20 u unutrašnjim prostorima imale su 24 torpeda kao bojevi komplet. Gato i Balao na palubi su zadržale top kalibra 128/50 milimetara, ali na Balau su bila ugrađena još dva topa kalibra 40 milimetara za PVO. Klasa Tench je zadržala takva dva topa za PVO, a top kalibra 76/50 milimetara zamjenjen joj je kalibrom 12/38 milimetara. Podmornice navedenih klasa  potopile su oko milion tona japanskog brodovlja. U Newportu Amerikanci su imali probni centar za razvoj torpeda, njegovih djelova i elektroopreme. Centar je sa drugim kooperantima u zemlji i svijetu proizveo i upotrebio na desetke hiljada torpeda. Zbog nezadovoljavajućih postignutih kvaliteta i tehničkih rješenja mnogi proizvedeni tipovi nisu našli primjenu. Od početka do kraja Drugog svjetskog rata, američke podmornice i razarači upotrebljavali su navođena torpeda Mk-7 kalibra 450  milimetara proizvedena 1911. godine. Turbinski pogon mogao je brzinom od 35 čvorova torpedo dovesti na udaljenost 3.200 metara, Smanjenjem brzine domet mu se mogao povećati na 5.500 metara. Prvo je bilo u naoružanju bojnih brodova, a poslije određenih rekonstrukcija Mk-9 je bio i prvo podmorničko nevođeno torpedo kalibra 533 milimetara. Slijedeće nevođeno torpedo Mk-10 sa strojem na parni pogon, početkom Drugog svjetskog rata koristile su starije podmornice klase „S“. Zamjena za prijašnji, a ujedno i prvi nevođeni torpedo, nakon uvođenja elektro vođenog torpeda Mk-18 bio je Mk-10, kojim se upravljalo pomoću nišanskog torpednog direktora. Tokom rata ovaj torpedo proizveden je u 13.000 primjeraka. Premda proizveden 1943. godine u 60 primjeraka do  tada najkvalitetniji, ali iznimno skupi podmornički nevođeni torpedo Mk-16 nije korišten u ratu, ali je njegova proizvodnja nastavljena do 1975. godine. Po uzoru na njemački zarobljeni podmornički torpedo G-7 američki oružni specijalisti su 1943. konstruisali Mk-18 svoj najskuplji nevođeni torpedo na električni pogon, koji je poslednje dvije godine rata  proizveden u 9.000 primjeraka. Pretposlednje godine rata 30% lansiranih torpeda sa američkih podmornica, bila su torpeda Mk-18, a slijedeće godine za nepunih 8 mjeseci broj lansiranih ovakvih torpeda bio je 65%. Njihovom upotrebom potopljeno je  oko milion tona japanskog brodovlja. Zbog poboljšanja japanske protivpodmorničke odbrane, iste godine kada je počela proizvodnja Mk-18 u naoružanje podmornica uveden je i Mk-23. „Kanibalizacijom“ torpeda Mk-14 do 1946. godine, američkoj podmorničkoj floti je predano između  devet i deset hiljada torpeda na turbinski pogon.

Uz nevođena, američke podmornice su od 1943. godine bile naoružane i vođenim pasivnim akustičnim torpedima na električni pogon kakvi su bili torpeda-mine Mk-27 Mod 0. Za razliku od klasičnih torpeda, koja su bila lansirana pomoću komprimiranog vazduha, pogonski im se stroj aktivirao čim bi se našli u moru, pa su neprijatejski hidroakustični detektori pravovremeno mogli otkriti podvodni šum vazdušnog udara iz torpedne cijevi, buka pogonskog stroja i šum propelera torpeda, torpeda-mine Mk-27 Mod 0, koja su pokretali elektromotor ili akumulatorske baterije, gotovo su nečujno napuštali torpedne cijevi pa su se od toga trenutka smanjenom brzinom i pomoću ugrađenog pasivnog detektora za registrovanje akustičnog šuma brodskog propelera neprijateljskih brodova, sama navodila prema cilju. Amerikanci su proizveli oko 1.000 takvih torpedo-mina Mk-28 na električni pogon. Dio od oko 1.700 proizvedenih takvih primjeraka u mornarici je zadržan do početka pedesetih godina XX vijeka.

Navigacijske radare i radare za osmatranje morske površine, američka ratna mornarica koristila je od prvih ratnih dana. Prvi takav jednostavan tehnički uređaj, dometa do šest nautičkih milja, bez mogućnosti tačnijeg utvrđivanja smjera otkrivenog cilja, postavljeni na tornjevima podmornica bili su tzv. SD radari za osmatranje vazdušnog prostora. Dobra strana im je bila što su poslužiocima davali informaciju o tome, da li se cilj primiče ili udaljava, što je tada komandatima podmornica bilo dosta da zaključe: hoće li zaroniti ili nastaviti površinsku vožnju. Slaba strana im je bila, što su im antene imale mali broj okretaja, pa nisu mogli osigurati osmatranje morske površine. Zbog ovoga u prvim danima rata površinski brodovi podmornicama su bili opasniji neprijatelji od avijacije.

Obzirom da su prvih mjeseci rata na Tihom oceanu podmornice bile jedina američka snaga koja se poslije pearl-harborske katastrofe i uništenja površinskih brodova u decembru 1941. mogle suprotstaviti japanskoj floti, komandanti podmornica nisu bili zadovoljni takovim radarima, zato što nisu bili pogodni za otkrivanje i izviđanje ciljeva na moru. Potaknuti njihovim zahtjevima za boljim kvalitetom detekcijskih sredstava, inžinjeri elektroničari uspjeli su napraviti radar SV, koji je preciznije određivao parametre  daljine i smjera cilja na moru. Veliki kvalitetni skok u radarskoj tehnologiji nastao je kad se na radarski ekran mogao postaviti i revolucionarni PPI Plan Pozition Indicator, planski indikator pozicije, to jest prenosna karta s koje su operator oficir ili komandant podmornice mogli prepoznati objekte unutar radarskog horizonta. Takav patent posebno je bio koristan tokom plovidbe u obalnom području.

Proizveden u decembru 1941. godine, prototip SJ desetocentimeta-rski radar, počeo se postavljati na podmornice sredinom 1942. godine. Slijedeće godine kada je postavljen na sve američke podmornice, omogućio im je osmatranje veće morske površine i otkrivanje aviona na manjim visinama. Njegovom primjenom znatno je povećana efikasnost podmornica. Od 1943. godine, poboljšani radar se mogao koristiti i kao sredstvo za vezu među podmornicama u vučijim čoporima. Usmjeravanjem antene i slanjem signala poput telegrafskog uređaja, podmornice su mogle međusobno razmjenjivati poruke o neprijatelju, tražiti i nuditi pomoć ili slati metereološki izvještaj iz pojedinih područja na kojima su se nalazile. Slabost svih radara na podmornicama u to vrijeme bio je kraći domet zbog kraće visine podmorničkog tornja od jarbola na koje su radari postavljani na površinskim brodovima. Ipak podizani iznad podmorničkih tornjeva, radari su osmatrali znatno veća područja od mornara osmatrača, koji su stajali u tornju, te zbog slabe vidljivosti, kišnih pljuskova i nadolazećih valova, nisu mogli vidjeti ni njen pramac i krmu. Pored svega radar je američkim podmornicama omogućavao siguran i duži boravak na morskoj pučini, te punjene akumulatorskih baterija tokom dana, što je bila velika taktička prednost u odnosu na japanske posade podmornica, koje duži vremenski period tokom rata nisu imale radar, te su zbog bezbjednosti morale ploviti u zaronjenom stanju.

Podmornički radar je premašio mogućnost periskopa. Kad je komandant podmornice odlučio izroniti, poslije kraće opservacije bliže okoline s periskopske dubine, da bi se uvjerio u sigurnost šire okoline, posebno noću u toku slabe vidljivosti ili nepovoljnih meteo prilika, iznad tornja podmornice,  automatski je dizana antena, nakon čega je radar omogućavao osmatranje morske površine i vazdušnog prostora na većoj razdaljini od periskopa.

Ubrzana istraživanja na području minijaturizacije tehnike pridonijela su znatnom poboljšanju pouzdanosti izviđačkog periskopa, kada mu je pridodata mala radarska antena, čime se pomoću njega uz otkrivanje mogla izmjeriti i udaljenost do cilja. Upotreba ovog pronalaska garantovala je  veću sigurnost od mjerenja daljine PEL-om čiji je podvodni „ping“ neprijatelj mogao otkriti i saznati za prisutnost sebi neprijateljske podmornice.

Prve radare, kupljene u Njemačkoj, japanska ratna mornarica ugradila je na velike brodove: bojne brodove i krstarice, a kad su takva sredstva usavršena, postavljeni su i na nosače aviona. Takvi radari su isprva bili slabih tehničkih osobina te se prvo upotrebljavali kao daljinomjeri za potrebe topova velikog dometa. Njihovo ugrađivanje na podmornice znatno je kasnilo za upotrebom poboljšanih detekcijskih sredstava na američkim podmornicama

Školovanje kadrova

 Japan

Od završetka Prvog svjetskog rata za posade japanskih ratnih i trgovačkih brodova Amerikanci i njihovi saveznici tretirani su kao zakleti neprijatelji.  Na masovno prihvatanje ovakvih stavova, bitno je uticao tradicionalni kodeks obavezne pokornosti i bezuvjetne žrtve za cara, kao i ideološka indoktrinacija fašizmom, koja je kroz dvadesetak godina pustila duboke korjene u ratnoj mornarici. Pred drugi svjetski rat i za vrijeme njegova trajanja, posebno na kraju, kada mu je rezultat bio očevidan, konstantno se raspaljivao duh borbe do zadnjeg daha protiv omraženog neprijatelja, a žrtvovanje života držalo dugom prema caru, domovini i ličnoj čašću, za što je na nebu obezbeđena nagrada i vječito spokojstvo. Ovakvog uvjerenja u ratu i izvan njega držali su se i mnogi oficiri najviših činova. Prije zarobljavanja svaki oficir je imao pravo na zadnji metak ili nož da sebi oduzme život. Vjerujući da zbog poraza ili zarobljavanja gube čast, iz moralnih načela oficiri su sebi oduzimali život tradicionalnim kratkim bodežom – Wakizashijem.

J a p a n s k a  C a r s k a Vojnopomorska akademija – Kaigum Heigakko, skraćeno Kaihei, prvo je bila u Yokohami. Broj njenih polaznika i nastavničkog kadra tada još nije bio velik. Kada se 1869. njihov broj povećao, preseljena je na ostrvo Eta-jima u zalivu Shingava, oko 15 kilometara zračne linije južno od Hirošime. Kraća teoretska obuka i duža praktična usavršavanja budućeg oficirskog kadra na raznim ratnim brodovima trajala je tri,  jedno vrijeme i četiri godine, Poslije ozbiljnog studija vojne vještine, kineskog generala i mislioca Sun-Zu-Vua, proučavanje strategijske teorije američkog admirala Mahana, zatim pobornika francuske Mlade škole,njemačkih i britanskih taktičko-operativnih iskustava iz Prvog svjetskog rata, te stečenih teroretskih znanja i praktičnih iskustava polaznici pomorske specijalnosti su pred nastavnicima i uglednim oficirima polagali usmene ispite iz: terestičke i astronomske navigacije, poznavanja i taktičke upotrebe sistema optičkih veza signalnim zastavicama i reflektorima, telegrafije s korištenjem Morzeovih znakova, osnova vojne medicine i slično. Polaznici strojarskog smjera, također su polagali usmene i praktične ispite: iz poznavanja načina održavanja i popravka parnih mašina, dizel motora, podmorničkih akumulatorskih baterija, vatrogasne opreme i opreme za spriječavanje prodora vode. Oni slušaoci koji su pokazali slabije rezultate proizvođeni su u niže podoficirske činove. Oni koji su pokazali bolje rezultate svečano su proizvođeni  u više podoficirske činove, te nakon jednogodišnje prakse u prve oficirske činove.

Kada je drugi svjetski rat bio na svome vrhuncu, u japanskoj ratnoj mornarici porasle su potrebe i za drugim, ne samo pomorskim i tehničkim kadrom. Tada je za potrebe flote 1943. godine u Iwakuni, oko 30 kilometara vazdušne linije jugozapadno oh Hirošime, otvorena prva škola Mornričke avijacije. Nedostatak upravo takovog kadra potakao je komandu mornarice da slijedeće godine otvori drugu takovu školu u Maizuru na obali Japanskog mora, oko 60 kilometara vazdušne linije sjeveroistočno od Hirišime. Približavanjem savezničkih snaga japanskim otocima obe škole  i Vojnopomrka akademija našle su se pod udarom američkih bombardera, nakon čega su prestale sa radom.

Za posade američkih i drugih savezničkih brodova Japan je bio fašistički agresor koji je iz ekonomskih i političkih interesa brutalno okupirao velika prostranstva na Dalekom istoku, zbog čega ga je trebalo potući i izbaciti s okupiranih područja, te na kraju nemilosrdno kazniti. Naplata za tragediju u Pearl Harboru 7. decembra 1941. godine i borba protiv japanskog militarizma bile su duhovna snaga, koja je podmorničarima i posadama površinskih brodova ratne i trgovačke mornarice podgrijavala borbeni moral.

A m e r i č k i  i n s t i t u t   za školovanje ratnoj mornarici potrebnog kadra nazvan je Vojnopomorska škola, a osnovan je pri kraju 1845. godine u Annapolis-u, država Maryland, na istočnoj obali, tada malom mjestu oko 45 kilometara istočno od Vašingtona. Prvih 50 polaznika podoficira, pomorskim vještinama i osnovama taktike učilo je 6 do  8 nastavnika: Školovanje je trajalo pet godina. Samo tokom prve i poslijednje godine nastava  je održavana u učilišnom kompleksu, a znanja i vještine stjecali su  tri godine na brodovima  ratne mornarice. Kada je 1850. povećan broj polaznika i nastavnika, škola je preimenovana u Američku vojnopomorsku akademiju – United States Naval Academy. Tako se i danas zove. Uporedo sa novim nastavnim planovima i programima, školovanje je svedeno na četiri godine. Unutar toga vremenskog trajanja, polaznici su bili obavezni, savladati trogodišnju praktičnu obuku  na brodovima. U ljeto 1854. diplomirala je prva generacija pomorskih oficira ratne mornarice.

Američki građanski rat je ugrozio saveznu državu Maryland, a u njoj i Vojnopomorsku akademiju. Da je ne bi zauzele snage južnjaka, vlada je u aprilu 1861. naredila da se tri starije klase pitomaca ukrcaju na brodove, a invenar škole utovari na jedrenjak Constitution i odveze na istočnu obalu u Newport, država Rhode Island. Mjesec dana poslije akademija je tamo počela sa radom. Taj rat je doveo do rasula mornaričkog kadra. Četvrtina oficira napustila je mornaricu ili je na poziv pristupila snagama Konfederacije i služila na njenim brodovima. Dok je u ljeto 1865. Završio rat, akademija je vraćena u Annapolis. Slijedeći veliki rat, Špansko-američki, od aprila do augusta 1898. vođen od Kube, Porto Rika i Filipina do ostrva Guama, osnažio je njen položaj u mormarici i povećao ugled školovanim oficirima na brodovima.

S vremenom, zbog porasta broja pitomaca i njezini su se kapaciteti povećavali, pa su početkom XX vijeka na školovanje počeli dolaziti i američki građani japanskog i hispano-američkog porijekla. Uz predmete za stručnu obuku sve više se vremena posvećivalo sportu i raznim kulturnim aktivnostima. Ovo je pridonijelo tome da je rang Vojnopomorske akademije izjednačen sa civilnim fakultetima. Onima koji su u njoj završavali magistarske i doktorske studije, te magistrirali i doktorirali u društvu su  jednako  priznati, kao i oni na građanskim fakultetima.

Uporišta, baze i ratišta

J a p a n u   je od početka do kraja Drugog svjetskog rata pozadinsko uporište podmornica bio grad Kure, smješten na istočnoj obali ulaza u zaliv Hirošima. Tokom osvajanja jugoistočne Azije, te tiho-oceanskih ostrva ratna mornarica Japana izgradila je još mnoga uporišta i bazijske elemente, ali ona nisu bila tako utvrđena kao baza Kure. U blizini zapadne obale Malajskog poluostrva nalazila se baza Penang, na istoimenom ostrvu iz koje su japanske podmornice dejstvovale kako na Južnom kineskom moru, tako i na indijskom oceanu.

Na sjevernoj obali Papuanske Nove Gvineje ispod masivnih vulkanskih stijena kod Rabaula bila je utvrđena baza iz kojeg je dubokog sidrišta i s lukobrana pod ostrvo vodilo nekoliko  kilometara armiranobetonskih tunela u kojima je osigurano snabdjevanje podmornica: torpedima, municijom za topove, pogonskim gorivom, hranom , vodom i ostalim potrepštinama. Unutar indonezijskog arhipelaga, također je bilo izgrađeno niz podmorničkih utvrđenja.

A m e r i k a n c i   su do izbijanja Drugog svjetskog rata imali dvije podmorničke baze na Tihom oceanu. Veća je bila smještena u Pearl Harbor-u na ostrvu Oahu u Havajskom arhipelagu, a manja Cavite je 35 kilometara jugozapadno od filipinskog glavnog grada Manile. Obe su raspolagale potrebnom lučkom infrastrukturom i pozadinskim elementima za pružanje usluga podmornicama,  njihovim posadama u luci i pripremi za odlazak u akcije na oceanu te prilikom njihovog povratka sa zadataka.

Kada je u decembru 1941. godine tokom japanskog napada i bombardovanja, stradala baza u Pearl Harbor-u, zbog straha da bi se sličan napad mogao ponoviti, oba uporišta su premještena na australsku obalu. Daleko izvan domašaja japanske avijacije, jedna podmornička baza formirana je u gradu Fremantle kod Perta (Pertha) na zapadnoj obali kontinenta, a druga u Brisbaneu na istočnoj obali Australije.

Nakon zauzimanja Karolinskih ostrva unutar atola Ulithi, Amerikanci su u oktobru 1944. godine izgradili svoju poslijednju podmorničku bazu na Tihom oceanu.

Admiral Isoroku Jamamoto (Yamamoto)
tvorac napada na Pearl Harbor

Ugriz i vatra japanskog zmaja

U septembru 1941. godine kada je Njemačka već bila u ratu sa SSSR-om, a Japan i SSSR potpisali sporazum prema kojem je Japan zadržao pravo na okupiranu Mandžuriju, slijedećih mjeseci, čim je premijer postao antiamerički raspoložen general Hideki Tojo. odnosi između Japana i SAD-a još su se više zaoštrili pa je japanska mornarice poduzela  poslednju fazu priprema za operaciju zvanu Havaji (Napad na Pearl Harbor)

Strategijski iskorak Japana za osvajanje  tihoceanskih ostrva bio je usmjeren prema 6.000 kilometara udaljenim Havajima, istočnoj ostrvskoj grupi na  približno 20. paraleli sjeverne geografske širine. Ovaj ostrvski arhipelag sačinjava osam ostrva i oko 130 ostrvaca, hridi i pličina. Veća ostrva su Havaji, Maui, Oahu, Kauai, Molokai, Lanai, Niihau i Kahoolawe. Najveći od njih Havaji, površine je oko 28 hiljada kvadratnih kilometara. Ostrvom dominiraju  aktivni Vulkani. Mauna Kea i Kilauea. Po prirodnim ljepotama najatraktivniji , a s vojno strategijskog gledišta najvažniji je bio Oahu. Duljina mu je 65, a širina 40  kilometara. Smješten je 220 kilometara sjeveroistočno od Havaja Vulkanskog porijekla i treće je po veličini ostrvo. Sa istočne i zapadne strane uokviren je planinskim lancem visokim oko 1.000 metara, pa se kretanje s njegove sjeverne na južnu obalu čini kao prolaz između dva zida. Na jugoistočnoj obali je Honolulu, najveći grad  u havajskom arhipelagu.

Kako su pri kraju 1940. britanski avioni u noćnom napadu na italijansku bazu Taranto u luci potopili tri Italijnska bojna broda, oštetili krstaricu i još dva broda, japanski vojni vrh se tako oduševio idejom britanskog admirala Endrju Kaningema-a ( AndreW Cunningham), da je za stjecanja detaljnih informacija, admiral Isoroku Yamamoto poslao grupu stručnih mornaričkih oficira u Italiju radi sticanja detaljnog uvida o tome izvedenom napadu Britanaca i njihovoj taktici. Vrativši se nakon nekoliko sedmica, oficiri su  uz druge iscrpne informacije, upoznali pretpostavljenog i s tajnim,  iznimno efektnim oružnim pronalaskom. Bio je to specijalni torpedo prilagođen za torpediranje brodova u plitkom moru i lukama, što ga je britansko vazduhoplovstvo upotrebilo protiv neprijateljskih ciljeva u luci Taranto.

Od tada je iznenadni vazdušni napad sa takvim torpedom postao Yamamotov poticaj za razradu napada japanske flote na Pearl Harbor. Držeći njegov plan nerealnim, mnogi visoki oficiri, Među kojima je bio  i admiral  Nagumo, bili su uzdržani ili su osporavali takovu ideju zastupajući tezu, kako u sukobima sa američkim bojnim brodovima japanski nosači aviona nemaju dobre izglede.

Vidjevši, kako bi bez suglasnosti u visokim vojnim krugovima moglo doći do raskola, Carski Generaštab im je ponudio alternativu; ili neka Yamamoto podnese ostavku na položaj Komandanta mornarice ili neka sa svojih položaja odstupe svi oficiri koji se ne slažu s njim. Iako  je gajio neskrivene simpatije prema Yamamotu s ovom se alternativom složio i vrhovni komandant oružanih snaga car Hirohito. Yamamoto se nije pokolebao, a kad se u ministarstvu nitko nije pokolebao, svjestan rizika operacije, ali uvjeren da ako udarom na Pearl Harbor  postigne makar i ograničeni uspjeh, zbog kojeg bi američkoj floti baren jedna ili dvije godine trebalo za oporavak, onda je rizik prihvatljiv i operacija opravdana. Za to vrijeme cijenio je da će japanske trupe  okupirati strane teritorije zacrtane Planom Z, pa se s najužim krugom saradnika odlučno bacio na razradu plana napad na Pearl Harbor.

Premda je bio strateg, nije dopuštao čak ni da se tehnički problemi oružnih sistema rješavaju bez njegovih sugestija. Dva izuzetna tehnička  problema koja je trebao riješiti u fazi pripreme za napad bila su mu: torpeda i avionske bombe. Mornarica koja je poput britanske, planirala napad na usidrene brodove u plitkom Tarantskom zalivu, morala je posjedovati specijalna torpeda, koja će se koristiti u malim-plitkim vodama, luke Pearl Harbor.

Japanski inžinjeri su ubrzano napravili torpedo Tip 95, testirali ga i kad su rezultati nadmašili očekivanja, admiral je Glavnom carskom ministarstvu predložio da odmah izda naredbu domaćoj vojnoj industriji neka počne sa serijskom proizvodnjom. Slično je bilo i sa avionskim bombama. Probe su potvrdile, da nove bombe bačene iz aviona sa visine od 3.000 metara mogu probiti palubni brodski oklop debljine 356 do 381 milimetara, kakav je bio na američkim bojnim brodovima. Plan operacije Havaji završen je u ljeto 1941. godine. S njim je bio upoznat samo najuži vojni i politički vrh. Poslije ovoga brzo su bili određeni brodovi koji su trebali sudjelovati u njoj, izabrane su posade,  najispravniji  avioni u mornaričkoj avijaciji na nosačima aviona i njihovi piloti, te aktivirano kompletno pozadinsko obezbjeđenje. Daleko od očiju javnosti, na jednom  nenaseljenom ostrvu izgrađen je model sličan na Pearl Harboru, gdje su se narednih mjeseci do detalja uvježbavali taktički postupci za napad. Guneibo Socho, Carska komanda ratne mornarice u Tokiju, odredila je da glavnokomandujući bude admiral Isoroku Jamamoto.  Prihvaćena  odluka o napadu, a japanska vlada je odobrila. Sa njom je upoznat car Hirohito, koji je također dao svoju suglasnost. Isoroku Yamamoto, rođen je u familiji samurajske tradicije aprila 1884. godine u Nagaoki, gradu u untrašnjosti Honshua, oko 15 kilometara od njegove zapadne obale i oko 200  kilometara sjeverozapadno od Tokija. Kada je navršio 12 godina u duhu samurajske tradicije, otac mu je izvršio samoubojstvo, pa je dječaka Isoruka usvojiha druga samurajska familija Yamamoto, koja mu je prezime zamijenila svojim. U 17-toj godini konkurisao

Admiral Isoroku Jamamoto (Yamamomoto)
Admiral Isoroku Jamamoto (Yamamomoto)
General Hideki Tojo
General Hideki Tojo

je i bio primljen na školovanje u Vojnopomorsku akademiju u Eta-jimi. Po završetku školovanja raspoređen je na prvu oficirsku dužnost ukrcanjem na krstaricu Nisshin gdje je sudjelovao u Rusko-Japanskom  ratu, na kraju maja 1905. godine u bitci kod Cušime i tom prilikom bio lakše ranjen u ruku. Kad je počeo Prvi svjetski rat, bio je na dvogodišnjem školovanju u Višoj vojnopomorskoj akademiji. Zahvaljujući u međuvremenu završenom studiju na američkom sveučilištu Harvard, početkom dvadesetih godina XX vijeka, poslije dužnosti japanskog vojnog atašea u Vašingtonu, unapređen je u čin kapetana bojnog broda. Spoznao je kako iz mnogih naročito ekonomskih razloga, Japan ne bi smio ući u rat protiv SAD-a „ Ako već moramo zaratiti protiv njih, onda zbog superiorne ametičke industrije, rat ne bi smio trajati dugo. Zato bi bilo poželjno neprijatelja uništiti samo jednim iznenadnim udarcem“ Ovaj stav je iznosio u najužem krugu saradnika. Njegovo napredovanje u vojnoj karijeri još više se zahuktalo, kada je u 40-toj godini života artiljerijsku specijalnost zamijenio preobukom za vazduhoplovstvo. Iz ovih razloga samo kratko vrijeme bio je komandant krstarice Isuzu. A poslije nje na nosaču aviona Akagi. Pored vojne imao je zapaženu diplomatsku karijeru. Pored toga što je bio japanski vojni ataše u SAD, učesnik na dvije Londonske konferencije, pobornik mirnog rješenja spora s Kinom, protivnik narastajućem fašizmu u Evropi, nemajući dobro mišljenje o nacizmu i zato što je bio sumnjičav prema osovini Berlin-Rim-Tokio, godinama je zbunjivao viske vojne krugove, pa su ga mnogi držali ultranacionalistom koga treba likvidirati. Poseban diplomatski uspjeh postigao je 30-tih godina XX veka, kad je bio japanski izaslanik za predaju ispričnice japanske vlade američkom ambasadoru u Tokiju za incident kojim su japanski avioni na rijeci Jangce greškom potopili američki patrolni brod.

Zbog sumnjičavosti da bi ipak mogao postati žrtvom atentata, Ministarstvo mornarice organizovalo mu je stalnu pratnju od strane tajne i vojne policije. Vjerujući kako mu je život sigurniji na moru, 30.08.1939. Postavljen je naredbom ministarstva odbrane za Komandanta kombinovane Japanske flote. Mjesec dana kasnije no što je imenovan premijerom, nekad njegov potčinjeni, a tada najžešći protivnik general Tojo, preovladalo je uvjerenje, kako su Jamamotova sudbina i karijera zapečaćene. Na kraju događaji su tekli sasvim drugim putem. Zahvaljujući ugledu koji je imao u floti i simpatijama cara Hirohita, koji je u vezi rata imao slično mišljenje kao i on, Yamamoto je ne samo preživio puzajući atentat, nego je 15. novembra slijedeće godine unapređen u najviši mornarički čin admirala flote. U privatnom životu bio je netipični japanski oficir, blage naravi, kockar i onaj koji uživa u društvenim igrama koje mu „izoštravaju um“ Znao se šaliti na svoj račun, kako će jednog dana kada ode u penziju otići u Evropu, a možda i u Ameriku, te tamo otvoriti kockarnicu.

Kada mu je saopštena naredba o postavljenju za komandanta operacije, Jamamoto je njenu neposrednu pripremu povjerio pedesetjednogodišnjem kontradmiralu Matomeu Ugakiju, načelniku štaba kombinovane flote. Na čuđenje saradnika objavio je neočekivanu odluku. Bez obzira što mu je u vezi opravdanosti napada, mjesecima prije toga najviše oponirao, radi velikog njegova znanja i iskustva koja je posjedovao, odredio za komandanta  flote u napadu na Pearl Harbor  viceadmirala Naguma. Chuihi Nagumo je bio iz Jamagata, grada središnjem dijelu Honshua, oko 290 kilometara sjeverno od Toy-a. Nacionalnu carsku pomorsku akademiju s torpednom specijalizacijom završio je 1908. godine u Eta-jimi a nekoliko godina s jednim brojem perspektivnih oficira stekao je više obrazovanje na školovanju u Evropi i SAD.

Kraće vrijeme bio je nastavnik u Pomorskoj akademiji i otada je počeo njegov brzi dvadesetogodišnji uspon u vojnoj karijeri. Bilo je to od komandanta razarača, lake krstarice Naka, teške krstarice Takao do velikog bojnog broda Yamashiro, deplasmana 40.000 tona i 1.400 članova posade. Zbog smjelih iskoraka, kako bi tadašnju japansku mornaricu feudalnih gledanja učinio savremenijom i doveo u red sa mornaricama tadašnjih pomorskim sila, ne ustručavajući se suprotstaviti pretpostavljenim, probijao je svojim stavovima stara shvatanja u vezi primjene savremene pomorske strategije i niza mjera od životnog interesa članova posade. Išao je  toliko daleko da je na brodove predlagao uvođenje niza stranih tradicija: takozvani engleski doručak za oficire, prehranu kakvu je jeo izvan Japana, čak i muziku koju je tamo slušao   tokom specijalizacije u zapadnim zemljama, te oficirske plesne večeri i još toga. U svojim predlozima nije nailazio na razumjevanje, ali je uživao podršku visokih političkih krugova, pa je godinu dana poslije unapređenja u čin kapetana bojnog broda, bio uključen u japansku delegaciju na Londonskoj konferenciji za pregovore sa Amerikancima i Britancima. Na njegov pritisak dvije zapadne delegacije nerado su pristale da u buduće i Japanu dozvole posjedovanje isto toliko podmornica i lakih krstarica koliko su imale, američka i britanska mornarica. Caru Hirohitu ova se njegova  energičnost svidila, kad je to što šta počeo provoditi u djelo, Naguma je u četrdesetsedmoj godini života unapređen u čin kontraadmirala.

Kontradmiral Matome Ugaki i Admiral Chuih Nagumo

.                                      Kontradmiral Matome Ugaki                                  Admiral Chuih Nagumo

Isplovljenje u napad  teklo je po planu sa svim predostrožnostima

Pet japanskih podmornica:  I-16, I-18, I-20, I-22, i I-24 klase C3 svaka s jednom pričvršćenom na palubi džepnom podmornicom klase Ko-Byoteki  25. novembra 1941. napustile su luku Kure i većim djelom u površinskoj vožnji najkraćom se rutom uputilo prema Havajima. Zadatak im je bio da džepne podmornice donesu što bliže Pearl Harboru i tamo ih po noći spuste u more.

Dana, 27. novembra, pod komandom admirala Naguma  eskadra od šest nosača aviona sastava: Akagi, Hiryu, Kaga, Shokaku, Soryu i Zuikaku i 414 aviona s lovcima Zero, bombarderima Kate Nakajima nakrcanim torpedima,  te  jurišni bombarderi Aichi Val sve praćeno s dva bojna broda, dvije teške i jednom lakom krstaricom, devet razarača i osam tankera  napustili su zaliv Hitkappu na jednom od Kurilskih ostrva. Zbog maskiranja i zavaravanja  brodova stranih zastava, sa kojima su se mogli susresti, koji bi mogli izvijestiti nekoga o kretanju brodova velikog sastava, eskadra je plovila pod režimom stroge radio šutnje istočnim kursem dugim 1.400 milja prema otvorenom oceanu.

Tako je u prkos  ranijem protivljenju svome pretpostavljenom, šiban vjetrom i oceanskim valovima, na komandnom mostu Akagija, opterećen razmišljanjem kako bi u ovom napadu mogao izgubiti jedan do dva nosača aviona i pretrpiti znatne ljudske žrtve, Yamamotovim postavljenjem uz blagoslov cara Hirohita, viceadmiral Nagumo vodio  japansku eskadru prema Havajima u prvu i odlučujuću bitku. Do  tada na ni jednom oceanu nije bilo borbeno spremnijeg plovnog sastava.

Pearl Harbor moranrička utvrđena baza

Pearl Harbor  je zaliv na južnoj obali ostrva Oahu, oko 10 kilometara sjeverozapadno od Honolulu. Sredinom zaliva prosječne dubine od 13 do 15 metara, prostire se ostrvce Ford Island pogodno za pristajanje i većih brodova, a izlaz na ocean vodi kroz 3.200 metara dugačak i 300 metara širok kanal.

Daleko izvan domašaja japanske avijacije i ratnih brodova od marta 1940, Pearl Harbor je bio dobro utvrđen i spreman za pozadinsko obezbeđenje avijacije i ratnih brodova. Dobro organizovana baza, koja je prihvatala: osam bojnih brodova i krstarica, 30 razarača, oko 50 pomoćnih brodova razne namjene, četiri podmornice, te oko 390 aviona. Ovo je s vojnim aerodromom Hickam Field i bolnicom bilo najjače vojno uporište i baza američke tihooceanske flote.

Pored desetak vizuelnih osmatračnica raspoređenih na okolnim uzvisinama i uspostavljenim telefonskim vezama s operativnim centrom, na ostrvu je danonoćno krstarilo šest pokretnih radara. Radi poboljšanja sistema osmatranja, korištena su tada tri radara na brodovima, a u toku su bili višednevni radovi na osposobljavanju još tri takova stacionarna uređaja. Nedeljom su u sedam sati pokretni radari isključivani, a oni na brodovima, pogodni za izviđanje na moru zbog smetnji od okolnih planinskih vijenaca u zalivu nisu bili pogodni. Za protivvazdušnu odbranu (PVO)  zaliva bilo je razmješteno više o 1.300 topovskih cijevi, od kojih je 780 bilo na brodovima. Stacionarna zaštita zaliva nadopunjavana je odgovarajućim manevarskim snagama. U njoj su načelno bila dva razarača, dva minolovca i nekoliko hidroaviona. Po noći se razarač nalazio u patroli ispred ulaza u zaliv, a drugi je u zalivu bio u pripravnosti za dejstvo prema potrebi. Minolovci su kontrolisali ulaz, kako bi mogli na vrijeme intervenisati na položene japanske mine. Hidroavioni su korišteni za izviđanje zapadnog sektora od otoka Oahu. Oni su odlijetali do udaljenosti 180 kilometara.

Odgovornost za odbranu Pearl Harbora bila je podjeljena: general Walter Campbell Short, odgovarao je za odbranu havajskog ostrvlja, a admiral Husmand Edward Kimmel za brodove na sidrištu.

Šezdesetogodišnji Walter Campbel Short, vodio je porijeklo iz ljekarske familije u Fillmoru, savezna država Ilinois. Prekomorslu službu obavljao je na Filipinima.  U Meksiku je bio učesnik u progonu popularnog narodnog vođe Panča Vile. Tokom Prvog svjetskog rata u Francuskoj je postao specijalista za taktičku upotrebu tada novog automatskog oružja. Poslije sticanja višeg vojnog obrazovanja u činu majora postao je obavještajac za američke trupe na Dalekom istoku, a u februaru 1941. postavljen je za komandanta američkih snaga na Havajima.

General Walter Campbell Short
General Walter Campbell Short
Admiral Husband Edward Kimmel
Admiral Husband Edward Kimmel

Pedesetogodišnji Husband E. Kimmel porijeklom iz Kentuckyja, prije nego što je postavljen za komandanta Pacifičke flote, obavljao je mnoge visoke dužnosti u ratnoj mornarici SAD: Bio je komandant diviziona razarača i krstarica, a od 1939. godine komandovao je Sedmom borbenom grupom krstarica. Njegov stav je bio da flota nipošto ne bi trebala pasivno čekati rat u Pearl Harboru, nego isploviti na ocean, tamo pronaći japanske pomorske snage i uništiti. Ovo  nije bilo prihvaćeno u Vašingtonu.

Ono što se kasnije saznalo, dan prije napuštanja Kurilskih ostrva, kada je Nagumova eskadra već bila na oceanu, zahvaljujući upadu američkih kriptologa u japansku tajnu šifru, „samo dvanaestorici apostola“- po jednom majoru i pukovniku, američkom predsjedniku, državnom sekretaru, ministru odbrane i komandantu mornarice, još trojici generala na najvišem položaju u kopnenoj vojsci i trojici admirala na najvišem položaju u strukturi ratne mornarice bio je dopušten uvid u rezultate povjerljive operacije Magic, koju su stručnjaci vodili radi otkrivanja sadržaja šifre JN25 japanske tajne službe razmjenjivane enigmatskim uređajem Purple između Glavnog generalštaba kopnene vojske i mornarice, Vašington je znao za pokrete neprijeteljske eskadre. Iako se tekući događaji više nisu mogli zaustaviti, ali su se mogle usporiti i smanjiti teške posljedice. Vašington je raspolagao informacijama iz kojih se moglo zaključiti šta se sprema, ali je 27. novembra, generalu Shortu poslao samo uopšteno i neprecizno naređenje za povišenje borbene gotovosti u zoni njegove odgovornosti. Iz nje on nije mogao ni naslutiti, da se radi o opasnom pokretu neprijateljske flote, pa je tako razumjevajući naređenje, potčinjenim izdao samo načelnu naredbu.

Nekoliko mjeseci prije, američka obavještajna služba na Havajima je pratila i izvještavala generala Short-a o prisutnosti ubačenih japanskih tajnih agenata koji bi mogli organizovati diverzije, sa osloncem na  dio  protivamerički raspoloženog domaćeg stanovništva, potaknuti i seriju sabotaža po važnijim objektima vojne infrastrukture. Pretpostavljajući da iz Vašingtona upozoravaju na upravo takvu opasnost, Short je naredio da se u svim jedinicama preduzmu pojačane mjere sigurnosti i zaštite, a širom ostrva razmješteni avioni prikupe na aerodromu. Da bi svoju odluku usaglasio s namjerom admirala Kimmela, pozvao ga sebi i od njega zatražio izvještaj o aktivnosti nosača aviona.

Kimmel ga je upoznao da je borbenu grupu admirala Williama F. Halseyja mlađeg s nosačem aviona Enterprise praćen s tri teške krstarice i devet razarača poslao prema Wakeu radi prevoženja 10 aviona na otok. Drugu borbenu grupu pod komandom kontraadmirala Johna H. Newtona, predvođenu nosačem aviona Lekxington s 20 aviona također praćenu s tri teške krstarice i pet razarača je poslao za Midwaye zbog pojačanja odbranbenih snaga na tamošnjim ostrvima. Saratoga  treći nosač aviona nalazi se u američkoj luci San Diegu na remontu, a četvrti najnoviji Hornet još nije u operativnoj upotrebi. Tako je tih dana u Pearl Harboru bilo osam bojnih brodova i krstarica, 29 razarača, te desetak pomoćnih brodova za snabdjevanje. Od približno 230 aviona, 160 ih je bilo ispravno. General Walker  je na kraju još jednom podsjetio admirala Kimmel-a na primljeno naređenje, naglasivši mu svoju odluku o potrebi pojačanja bezbjednosnih mjera. Odbacio je njegov predlog da dio brodova isplovi sa sidrišta i manevriše nadomak Havaja.

Da bi ostao neotkriven tokom napredovanja, radi operativno-taktičkog izviđanja japanski admiral Nagumo je ispred svoga sastava na udaljenost od 100 milja poslao tri oceanske podmornice. U to vrijeme oko havajskog arhipelaga već se rasporedilo 20 japanskih oceanskih podmornica, a njih pet noseći na palubama po jedan Ko-hyoteki, užurbano se približavalo Pearl Harboru. Stigavši 1. decembra na 1.700 kilometara od Oahu, Nagumo je iz Tokija primio kratko naređenje koje je glasilo. Napadnite!

Japanci su išli po planu, iznenađenje je bilo potpuno

Poslije trodnevne plovidbe oko 1.300 kilometara sjeverozapadno od Havaja, brodovi japanske eskadre izvršili su dopunu potrošenih zaliha goriva, a zatim jugozapadnim kursom su skrenuli prema Havajskim ostrvima, da bi slijedeći dan stigli na 550 kilometara od njih. Dok su se čitavu noć od subote na nedjelju 6/7. decembra na nosačima aviona odvijale ubrzane pripreme za napad, s pristiglih matičnih podmornica ispred ulaza u Pearl Harbor 7. decembra u jedan sat iza ponoći u more su spuštene džepne podmornice, svaka je imala po dva torpeda kalibra 450 milimetara sa bojevim glavama od 140 kilograma eksploziva.

Kada je 7. decembra sastav doplovio na 380 kilometara  udaljenosti od  Pearl Harbora, sat vremena prije uzlijetanja borbenih aviona, radi posljednje provjere stanja u zalivu na izviđanje su poletila dva hidroaviona. Vremenske prilike su bile nepovoljne, niska oblačnost, smanjila vidljivost pa su se hidroavioni vratili na brod neizvršenih zadataka. Budući da u međuvremenu nisu primjećeni sumnjivi pokreti američkih brodova, ponesene željom da učini više od postavljenih im zadataka, dvočlana posade svake od džepnih podmornica uputila se u zaliv. Periskop prve od njih oznake I-18 tokom rutinskog patroliranja ispred ulaska u kanal u 3 sata i 42 minute, otkrio je jedan od minolovaca, koji je odmah upozorio komandanta razarača Ward  na njenu prisutnost. Dok je razarač stigao ona mu je pobjegla i probila se unutar zaliva. Razarač Ward je nastavio pretraživanje, pa je otkrio i drugu podmornicu, napao je protiv podmorničkim dubinskim bombama i potopio u šest sati i 30 minuta. Plotuni iz njegovih topova i eksplozije dubinskih bombi oborenih sa brodskih klizača bile su prve američke vatre u Drugom svjetskom ratu. Ko-Byoteki koji se ovom prilikom probio u zaliv, lansirao je torpeda na najbliži brod ali ga nije  pogodio.

Sedmog decembra 1941. godine bilo je zimsko nedeljno jutro, vjetar se smirio, a oblaci mjestimično razišli, vrijeme u cjelini se proljepšalo, pa je  najavljivan lijep dan. Rijetko koga je zanimao uzrok snažnih eksplozija, koje su se prije nekoliko sati čule iz pravca zaliva. „Vojska vježba“ rezonovali su civili, kao i većina vojnih lica. Malo tko je slutio da se opasnost primiče i u kakav će se pakao to dopodne pretvoriti sidrište brodova.

U šest sati  s paluba japanskih nosača aviona prema sjevernoj obali ostrva Oahu poletio je prvi val od 180 aviona. Na visini od 3.000 metara ostrvu se približavalo 40 lovaca, podjeljenih u tri taktičke grupe radi pratnje i zaštite udarne formacije od 50 jurišnih bombardera opremljenih protivoklopnom bombom od 800 kilograma, 40 jurišnih aviona, svaki noseći po jedno torpedo ispod trupa i još 50 jurišnih aviona s po jednom bombom od 250 kilograma eksploziva.

Dok su se avioni približavali ostrvu Oahu, zbog niske oblačnosti, dug period im je napredovanje bilo nevidljivo. U jednom trenutku njihov glavnokomandujući otkrio je „pukotinu“ među oblacima, naredio je ostalima da ga prate po planiranom redosljedu za napad. Smanjivši visinu piloti su konačno odahnuli, ugledavši bijeli vijenac koji su pravili valovi udarajući o obale ostrva. Jedan od američkih radara otkrio je nadolazeće avione, poslužioci su odmah obavjestili operativni centar, ali pretpostavljajući kako se radi vjerovatno o prebaziranju američkih bombardera s nekog ostrva na Hickam Filedziranju, potvrdivši prijem obavjesti, dežurni u centru su operatorima odgovorili, neka zanemare odraze na ekranu radara.

Skica japanskog prepada na Pearl Harbor
Skica japanskog prepada na Pearl Harbor (Izvor: Velike pomorske bitke i operacije kroz istoriju)
Skica japanskog prepada na Pearl Harbor (Izvor: Velike pomorske bitke i operacije kroz istoriju)

Prilazeći sidrištu u velikom luku iz dva smjera, još jednom podijeljen u nekoliko grupa prvi val je napao ciljeve. Iako je bilo jutro, sedam sati 53 minute sticao se utisak da je sunce zašlo. Lovci i jurišni avioni napali su prizemljene američke avione i njihove hangare na Hickam Fieldu. S južne strane ostrva u brišućem letu na visini od oko 15 - 30 metara avioni koji su nosili torpeda, prodrli su u zaliv i na usidrene brodove ili uz obalu vezane bacili bombe i torpeda. Dok su naročito prilagođena torpeda za upotrebu u plitkim vodama išla prema svojim ciljevima, jurišni avioni nakrcani bombama od 250 kilograma, napali su brodove.

Na Hickam Fieldu i u zalivu nastao je ne viđeni haos. Vojsku i građanska lica uhvatila je panika. Dok su prvi na sve strane tražili kakvo, takvo sklonište, da sačuvaju živu glavu, drugi, vojnici na aerodromu i posade brodova, zbunjeno trčkarali, tamo – amo ne znajući šta se događa, sa svih strana ječale su sirene i zvale na uzbunu. Mrtvi i ranjeni padali su svuda kao snoplje. Najpribraniji oficiri iz sveg glasa upozoravali su potčinjene: vazdušni napad! Ovo nije vježba!

Bilo je uzalud. Odbrana je bila nespremna. Kao parkirani automobili američki lovci su na tlu bili poredani jedan uz drugog, a pilota nigdje nije bilo. Oni koji su prvi stigli do skladišta, oružja i municije sa zaprepaštenjem su stali pred vratima zaključanim bravama i lokotima. Kad su u velikoj trci pronašli skladišne rukovaoce i tražili otvaranje vrata, kako bi se snabdjeli oružjem u borbi protiv neprijatelja, ovi su tvrdoglavo odbijali njihove zahtjeve, jer im nitko nije naredio da oružje i municiju stave na raspolaganje. Protivvazdušna odbrana (PVO) iz topova bila je ispod dopuštenog nivoa.

Na obali su samo  četiri topa dejstvovala. Nezaposjednuti brodski topovi kalibra 127/38 milimetara, mirovali su u osnovnom položaju. Samo je četvrtina PVO mitraljeza i topova sa paluba dejstvovala, dok  municiju nisu istrošili iz brodskih kompleta. Bez obzira na opšte iznenađenje i metež, poslije nekoliko minuta uočene su i reakcija branioca, koje su smanjivale zlo. Četiri američka lovca su uzletila, ali su bili pogođeni i srušeni od osinjaka japanskih aviona.

Momentalno među posadom na torpedima i avionskim bombama pogođenom bojnom brodu Nevada usidrenom na južnom rubu ostrvceta Forda Island bio je mladi oficir, koji  je samoinicijativno preuzeo komandantsku dužnost i pokrenu tromu grdosiju, kako potonućem ne bi zatvorio prolaz drugim brodovima kroz kanal u ocean. Taman što je brod počeo manevrisati, pogođen je bio drugom avio bombom. Tog momenta na brodu je već bilo oko 40 mrtvih i više od 100 ranjenih članova posade. Kad je vidio da mu plan neće uspjeti, mladi oficir je brod nasukao na obalu. Još su bila odlučnija četvorica također mlađih starješina na razaraču Aylwin od kojih ni jedan nije imao ni godinu dana ukrcanja na brodu, kada su kroz kanal isplovili na ocean i tamo boravili četiri dana, dok komandant broda nije došao. Bilo je još nekoliko sličnih slučajeva.

Petnaest minuta kasnije nad sidrištem se pojavili oko 40 japanskih aviona-bombardera, koji su pogođene i nepogođene brodove zasuli bombama od 800 kilograma. Cijeli zaliv prekrio je crni gusti dim. Čim je poslednji avion ispustio bombe i napustio vazdušni prostor ostrva, nad njim se pojavio drugi val od 170  japanskih aviona. Zbog gustog dima podignutog do visine 1.000 metara, slabe vidljivost i aktivirane baražne vatre sa brodova, neprijateljskim pilotima se taktička situacija pogoršala. Kad su u devet sati i 45 minuta završili bombardovanje, njihovi rezultati su bili skromniji, od onih koje je postigao prvi napadački val. Još  dok se Pearl Harbor tresao od udara avionskih bombi i torpeda, haos u luci pokušale su iskoristiti tri preostale džepne podmornice. Dok su nemilosrdno avioni zasipali američku flotu po luci, razarač Managhan otkrio je onu podmornicu koja se probila u zaljev, lansirala torpedo na najbliži brod i promašila ga. Managham je izbjegao njeno drugo torpedo, potom je pratio do osam sati i 43 minute kad je potopio dubinskim bombama. Četvrti i peti Ko-hioteki takođe su loše prošli. Jedan je zbog kvara dubinskih kormila dva puta tonuo. Peti je bez lansiranja torpeda potonuo od udara dubinske bombe patrolnih brodova. Od 10 podmorničara devet ih je poginulo. Deseti, Kazuo Sakamaki postao prvi zarobljenik podmorničar na tihom oceanu, tokom Drugog svjetskog rata. Prije povratka na nosače aviona piloti Mitsuo Fuchika i Minuro Genda, predlagali su admiralu Nagumu da i treći put napadnu Pearl Harbor. Fuchida je bio jedan od najiskusnijih japanskih avijatičara u ratnoj mornarici. Četiri mjeseca prije ovog napada bio je postavljen za komandanta letačke formacije prve borbene grupe na nosačima aviona. Kada je prvi val u brišućem letu napao američke brodove, lično je predvodio svoju jedinicu i s njome potopio bojni brod Arizonu. Drugi Minoru Genda, dvije godine mlađi od Fuchide, pilot od bezgraničnog Yamamotova povjerenja, bio je „mozak“ upotrebe japanske mornaričke avijacije i glavni projektant takozvanog vertikalnog udara na Pearl Harbor.

Jedan oštećen i dva potopljena bojna broda Tihoceanske flote u luci Pearl Harbor
Jedan oštećen i dva potopljena bojna broda Tihoceanske flote u luci Pearl Harbor
Izgled luke na kraju napada (Izvor Velike pomorske bitke i operacije kroz istoriju)
Izgled luke na kraju napada (Izvor Velike pomorske bitke i operacije kroz istoriju)

Obojica su pokušali uvjeriti admirala Naguma da su u vezi plana napada na Pearl Harbor, obavezni učiniti najviše što mogu; uništiti skladišta goriva, torpeda i mina, tehničke remontne radionice, te navoze i dokove u brodogradilištu. Po njihovu mišljenju i ovo sve je bilo važno isto kao potapanje brodova američke flote.

Nagumo nije dozvolio treći napad. Njegova odluka je poslije potakla veći broj istoričara da preispitaju valjanost ovakve odluke. Zaključeno je da okolnosti u kojima je tada bio admiral idu u korist ispravnosti njegova stava i odluke. Nije pogriješio, jer nije raspolagao informacijama o tome gdje se nalaze američki nosači aviona, koji bi mogli izvršiti napad na njegove snage sa velikim posljedicama. Nije imao informacije o prisutnost američkih podmornica i bombarderske avijacije.

Kad je oko 13 sati i posljednji avion sletio na svoj matični nosač aviona, svjestan toga kako je mogao postići i više, ali zadovoljan jer nije izgubio ni jedan nosač aviona i nije imao velikih ljudskih žrtava admiral Nagumo je podignutim signalom na Akagiju označio završetak napad na Pearl  Harbor. Pohvalio je posade brodova za držanje  i uspjeh u borbi. Napustivši bojište Pearl Harbora, admiral Nagumo je plovio  sjeverozapadnim kursem, Nagumova flota je 23. decembra 1941. godine  uplovila u zaliv luke Shikoku, gdje joj je organizovan veličanstven doček. Lako stečena pobjeda  izazvala je buru oduševljenja, u čitavoj zemlji Izlazećeg sunca.

Od vremena kada su brodovi japanske eskadre isplovili iz zaliva na Kurilskim ostrvima, pa do završetka kada su se vratili u Shikoku, japanska ofanziva je trajala 28 dana. Od polijetanja prvih aviona do slijetanja zadnjeg  na nosače aviona proteklo je sedam sati.

Gubitci  na obe strane

Gubitci dviju strana bile su različiti. Američki admiral Kimmel izgubio je tri bojna broda i jedan pomoćni brod. Teško su mu bila oštećena tri bojna broda, a jedan je oštećen nasukan na obalu. Teško su oštećene tri krstarice, isto toliko razarača i dva pomoćna broda. Lakša oštećenja pretrpili su: jedan pomoćni i više drugih brodova razne namjene. General Short izgubio je 188 aviona, a velik broj ih je bio oštećen. Poginulo je više od 2.400 mornara i vojnika, a 1.178 je bilo ranjeno. U naselju je poginulo 57 civila, a toliko ih je bilo i ranjeno.

Japanski gubici su bili neznatni. Od 414 aviona srušeno je 29, od kojih je devet u prvom, a 20 u drugom valu. Oko 70 u borbi oštećenih aviona uspješno je doletilo i spustilo se na matični nosač aviona. Tokom akcije poginulo je 55 pilota, uništeno je svih pet džepnih podmornica,  poginulo ili na drugi način nestalo svih 10 članova njihovih posada

Da li je istina o uzroku katastrofe tačna – kome vjerovati?

Gledano u nazad 82 godine kroz stavove nepristrasnih analitičara i onih kojima ta istina odgovara, ni do danas nemamo pouzdan odgovor: je li SAD stvarno doživio strategijsko iznenađenje u svojoj pomorskoj bazi Pearl Harbor ili se još do danas takvom tvrdnjom opravdava stanje, koje nije ugodno priznati? Razmatranje političke i vojne situacije na Tihom oceanu, povezane sa onom u tadašnjem svijetu pokazuju drukčiju istinu od one koja je nazvana strategijskim iznenađenjem na štetu SAD, jer su se one godinama spremale za rat protiv Japana, o čemu i dan-danas govore  mnogi diplomatsko-politički, vojnoobavještajni, privredni i drugi podaci.

Neposredno pred samo izbijanje Drugog svjetskog rata, djelovanja obavještajnih i kontraobavještajnih službi, obiju pa i trećih zemalja prerasla su u svojevrsnu tihu agresiju. Mjesec dana prije nego što će japanska eskadra  stići u blizinu Havaja i njihovo vazduhoplovstvo bombardovati do uništenja američku flotu vezanu u bazi Pearl Harbor, najveći obavještajac svih vremena Rihard Zorge (Richard Sorge) u Moskvu je poslao povjerljivu informaciju o japanskim planovima za napad na američku bazu. Rusi su ovu informaciju proslijedili u Vašington. Slično upozorenje Amerikanci su dobili od britanske obavještajne službe,  o tome kako je „ rat protiv Japana pred samim vratima“ državni sekretar je obavjestio  predsjednika Ruzvelta. Pretsjednik i njegova administracija ni na jednu informaciju i upozorenje nisu reagovali. Istovremeno je i američka obavještajna služba otkrila tridesetak njemačkih agenata u SAD-u, a FBI je od početka jula 1941. godine spriječio djelovanje desetak japanskih vojnih špijuna, ne samo u zemlji već i na havajskim ostrvima. Dvadeset sati prija napada na Pearl Harbor trojica iz samog vrha američke administracije raspolagali su sa provjerenim informacijama o skorom bombardovanju pomorske baze Pearl Harbor, ni ovo nije trgnulo Vašington iz sna. Nameće se veliko čuđenje još ako se sjetimo da se između dva rata argumentovano govorilo o neizbježnom ratu sa Japanom. Američka administracija je i tada zanemarivala važne vijesti i stavove poznatih ličnosti u obavještajnoj strukturi. Ispada, da i pored uvjerljivog saznanja, nitko ništa nije poduzeo  da se izbjegne katastrofa koja se pamti.

Zbog čega je do 7. decembra 1941. godine borbena gotovost Pearl Harbora ostala na mirnodopskom nivou: Na kopnu su bila pogrešno raspoređena oružja za protivvazdušnu odbranu (PVO), bila su ne posjednuta od posluge, a municija zaključana u skladištima. Glavni ulaz u sidrište nije bio zatvoren barikadama i protivpodmorničkim mržama. Oko velikih brodova nisu bile spuštene protivpodmorničke mreže. Avioni su bili na aerodromu poredani, da su činili idealnu metu za uništenje. Kad je neočekivanog dana svanulo, američki izviđački i lovački avioni mirovali su na aerodromskim površinama.  Vidljivo je svakom, da odbrana nije bila spremna.  Na kraju, više od 80 godina mitskog pravdanja za katastrofu na Havajima, još  nije  uvjerljivo da su u slučaju Pearl Harbora SAD doživile strategijsko iznenađenje.

Na kraju su određeni krivci, smjene i zamjene

Detaljna istraga, koja je provedena o ovom slučaju, označila je najodgovornijim za katastrofu u Pearl Harboru; komandanta mornarice admirala Herolda Starka i komandanta tihooceanske flote admirala Hazbenda Kimela (Huzband Edward Kimmel). Obojica su smijenjeni sa dužnosti; prvog je zamijenio admiral Ernest J. King, a drugog admiral Čester Nimic (Chester Nimitz).

Admiral Ernest  J. King
Admiral Ernest J. King
Admiral Čester Nimic (Chester Nimitz)
Admiral Čester Nimic (Chester Nimitz)

MT potpukovnik u penziji
Milan Đuran

 

 

L I T E R A T U R A

  • Vasiljević i Visković; Velike pomorske bitke i operacije kroz istoriju,
  • Boris Prikril; Pakao pacifika I i II,
  • Emil Vidušić; Sunce je zašlo ujutro.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *