Ratne monarice velikih sila između Prvog i Drugog svjetskog rata, nosile su snažan pečat ograničavanja, koja su zemlje pobjednice iz Prvog svjetskog rata sporazumno prihvatile na Londonskoj i Vašingtonskoj konferenciji, nametajući Versajskim mirom velika ograničenja pobjeđenoj Njemačkoj .
Vašingtonska konferencija, održana u vremenu od 12. novembra 1921. do 6. februara 1922. godine, učvrstila je vodeće mjesto flotama Velike Britanije i SAD, kao i njihovu izjednačenost u tonaži. Japan je zauzeo drugo mjesto, a Francuska i Italija uz paritet treće mjesto. Ove zemlje su se složile, da odnos ukupne tonaže bojnih brodova kao udarne snage flota, izražen u stotinama hiljada tona, bude 5 : 5 : 3: 1,75 : 1,75 sa deplasmanom koji nije smio biti veći od 35.000 tona. Bojni brod toga vremena, veće tonaže nije mogao proći kroz Panamski kanal. Sporazumom je precizno utvrđeno, koje brodove treba uništiti, koje u gradnji dovršiti, i koje gradnje novih brodova obustaviti za vremenski rok od 10 godina. Za nosače aviona dozvolili su maksimalni deplasman od 27.000 tona, uz odnos 5 : 5 : 3 : 2 : 2, a za krstarice deplasman od 10.000 tona, bez sporazuma u broju ili ukupnoj tonaži. Maksimalni, kalibar glavnih topova, mogao je na bojnim brodovima iznositi 406 mm, a na nosačima aviona i krstaricama 203 mm. Ova konferencija bila je posljednji međunarodni dogovor, gdje je sklopljen kakav takav ugovor o ograničenju naoružanja.
Druga - Londonska konferencija, sazvana krajem 1935. godine, završila je potpunim neuspjehom, a u decembru slijedeće godine prestala su i formalno sva ograničenja u pogledu gradnje bojnih brodova, za to što su istekli svi dogovoreni rokovi.
Ograničenja za Njemačku, Ograničenja nametnuta Njemačkoj Versajskim mirom svodila su njenu ratnu mornaricu na nivo trećerazredne vojnopomorske sile. Njemačka je mogla zadržati šest bojnih brodova, šest lakih krstarica, 12 razarača i jedan broj pomoćnih brodova. Stari bojni brodovi i krstarice mogli su biti zamijenjeni, ali tek poslije 20 godina, i to uz stroga ograničenja. Novi bojni brodovi nisu smjeli imati deplasman veći od 10.000 tona ni topove kalibra većeg od 280 mm. Krstarice su mogle imati deplasman ispod 6.000 tona, a topove kalibra do 150 mm. Deplasman novih razarača, nije smio prelaziti 800 tona, a torpiljarki 200 tona. Mornarica u svome sastavu nije smjela imati: podmornice, nosače aviona niti avijaciju. Njeno brojno stanje je bilo ograničeno na 15.000 ludi. Da se ne bi formirao iskusni komandni, štapski i borački sastav, oficiri nisu smjeli ostati u aktivnoj vojnoj službi duže od 25. godina, a ostalo ljudstvo duže od 12 godina. Prvi njemački brodovi građeni u skladu sa odredbama Versajskog mira, bili su laka krstarica Emden i sedam razarača, koji su porinuti u more tokom vremenskog perioda od 1925. do 1928. godine. Krajem 1928.
godine, postavljen je na dužnost komandanta ratne mornarice admiral Erih Reder (Erich Raeder), koji se sav predao radu izgradnje mornarice, kao pomorske sile Njemačke. Tokom 1931. godine porinut je u more prvi njemački ratni brod od 10.000 tona[i] „Dojčland“ (Deutschland)[ii], koji je po svim pitanjima predstavljao iznenađenje. Ovaj „džepni bojni brod“ nazvan ovako zbog malog deplasmana, imao je naoružanje od šest topova kalibra 280 milimetara, brzinu od 28 čvorova
i daljinu plovljenja od 21.500 nautičkih milja. Bio je to izrazito ofanzivni brod za dejstva na okeanskim pučinama, jači po naoružanju od svih brodova koji su plovili brže od njega, izuzev tri britanska bojna krstaša, a brži od svih brodova, koji su ga mogli svojom artiljerijom ugroziti.
Francuzi su na ovo odgovorili gradnjom bojnih krstaša tipa „ Denkerk“ (Dunkerque). Nijemci su 1933. godine porinuli u more još dva broda tipa „Dojčland.“ Njihov petogodišnji program izgradnje ratnih brodova, odobren 1932. godine, obuhvatao je izgradnju razarača, torpiljarki i torpednih čamaca, kao i stvaranje organizacije za mornaričku avijaciju i podmornice (što se tiče podmornica, rađeno je pod vidom otvaranja podmorničke škole). Otpočeli su
pokuse sa minama, razminiranjem, novim minolovcima i torpednim čamcima. Sa elektronskim istraživanjima stigli su do razvoja i usvajanja radara i njegove ugradnje na najveće brodove. Proizvodnja naoružanja je stimulisana za izvoz na strana tržišta, kako bi proširili svoje kapacitete i usavršavali proizvodnju, dok su privatna preduzeća proizvodila avio torpeda i topove za avijaciju. U okviru ovog svega održani su i prvi pomorski manevri, a pretpostavljeni neprijatelj je bio Rusi i Francuzi. Na kraju ponovo je uspostavljena tajna mornarička snabdjevačka služba, koju je činila mreža agenata na dužnosti u pomorskim agencijama po neutralnim lukama. Njihov je zadatak bio briga za snabdjevanje pomoćnih krstarica, a pored toga da upućuju u Njemačku transportne brodove sa dragocjenim sirovinama za njenu ratnu industriju.
Kada je u Njemačku došao na vlast Adolf Hitler i njegova nacistička stranka, Njemačka je ozbiljno počela pripreme za novu podjelu svijeta. Pored toga, te iste godine usvojen je petogodišnji program izgradnje brodova, koji je predviđao da se dostigne potpuna jačina flote u granicama Versajskog mira. U ovo isto vrijeme Njemačka se pripremala za izgradnju podmornica. Program se odvijao prema projektima i nacrtima dvojice domaćih vrhunski stručnjaka (oni su još od 1922. godine radili u Hagu pod firmom holandskog preduzeća), došli su do prototipova svojih prvih domaćih podmornica. Jedna (od 250 tona) sagrađena je 1934. godine po narudžbi za Finsku a druga (od 500 tona, početkom iduće godine za Tursku.
U martu 1935. godine objavljujući formiranje vazduhoplovstva, kao trećeg vida oružanih snaga, Hitler je javno prekršio odredbe Versajskog mira. Ovaj njemački kurs u ponovno naoružavanje, pokrenuo je Veliku Britaniju da u junu mjesecu iste godine sklopi pomorski sporazum s Njemačkom. Ovim sporazumom je bilo predviđeno da njemačka flota može postići 35% tonaže britanske flote u svim kategorijama brodova, a u podmornicama čak 45% sa klauzulom da se dogovorno, može ići i na paritet. To je tada trenutno značilo da Njemačka može imati 5 bojnih brodova od 35.000 tona, 5 teških krstarica od 10.000 tona, 11 lakih krstarica, 64 razarača, pa čak i 2 nosača aviona. Ovaj ugovor bio je krajnje nekorektan u odnosu na Francusku. Otvorio je Njemačkoj široke mogućnosti za izgradnju i jačanje ratne mornarice, a Velikoj Britaniji ostavio varljivu nadu da to njeno jačanje neće biti usmjereno protiv sigurnosti Velike Britanije.
Nakon 11 godina od potpisivanja ovog ugovora, zahvaljujući ranijim pripremama za serijsku proizvodnju, prva njemačka podmornica od 250 tona porinuta je u more. Od tada svakih 15 dana Kilsko
brodogradilište, napustila je po jedna podmornica. Izrasla je Prva flotila, koju su nazvali Vedigenovom (Weddigen), po čuvenom njemačkom podmorničaru, iz Prvog svjetskog rata. Za prvog njenog komandanta postavljen je kapetan bojnog broda Karl Denic (Karl Denitz), budući admiral i komandant njemačke podmorničke flote, njemačke ratne mornarice, a u posljednjim danima postojanja nacističke Njemačke, Hitlerov nasljednik.
Radilo se o njemačkom podmorničkom oficiru iz prvog svjetskog rata, sa velikim iskustvom u komandovanju podmornicama. On je nastavio službu u njemačkoj ratnoj mornarici. Dolaskom Hitlera na vlast, postao je kapetan fregate, prvog oktobra 1933. godine, a 6. juna 1935. komandant podmorničke flotile. Bio je Hitlerov miljenik i čovjek od povjerenja. Omogućeno mu je da razvije i izgrađuje podmorničku flotu nacističke
Njemačke. Tvorac je vrlo uspješne koncepcije upotrebe njemačkih podmornica u formacijama Vučijih čopora.
Došao je u sukob sa admiralom Rederom oko koncepcije upotrebe i razvoja ratne mornarice. Imao je takav autoritet kod Hitlera da je prilikom kapitulacije određen za njegovog nasljednika. Izgrađujući ratnu mornaricu kao pomorsku silu tadašnje Njemačke, Hitler u početku nije računao s Velikom Britanijom kao mogućim protivnikom. Tek na kraju maja 1938. godine, prvi put je admiralu Rederu spominjao mogućnost o tome da Velika Britanija može biti jedan od budućih neprijatelja Njemačke. Nakon toga ubrzani su radovi na izgradnji bojnih brodova tipa Bizmark (Bismarck) čiji je deplasman umjesto 35000 tona iznosio 40.000 tona i planiranje gradnje većeg broja podmornica.
U decembru iste godine, pozivajući se na ruski – sovjetski program izgradnje podmornica, Njemačka se lako sporazumjela sa Velikom britanijom o paritetu podmorničkih snaga.
Njemački plan i flotni program „Z“
U međuvremenu od septembra 1938. godine, jedna grupa njemačkih mornaričkih oficira užurbano je radila na izradi flotnog programa, koji je imao za cilj tadašnju Njemačku dovesti na nivo velike pomorske sile. Ovaj plan su zvali plan „Z.“ Njime su predviđane dvije varijante razvoja i uspona pomorskih snaga:
Prvo, ako u skoroj budućnosti dođe do rata sa Velikom Britanijom treba graditi prvenstveno podmornice, zatim brodove tipa „Dojčland“ i što veći broj trgovačkih brodova pretvoriti u pomoćne krstarice.
Drugo, ako bi do rata došlo tek u periodu 1944. do 1948. godine, trebalo je graditi, moćnu, uravnoteženu flotu, sposobnu da ospori Britancima prevlast na moru. Vjerujući da Velika Britanija neće rizikovati ulazak u rat, Hitler se opredjelio za drugu varijantu plana „Z“ dajući joj prioritet u odnosu na sve ostale konstrukcijske projekte.
Kada je Velika Britanija, mimo očekivanja, ipak ušla u rat, veliki admiral Reder je iznenađen i razočaran što su mu planovi pali u vodu, izjavio Hitleru: Površinske snage …. ne mogu učiniti ništa više do da pokažu kako se hrabro umire…“ Rederovo mišljenje je bilo samo izraz trenutnog raspoloženja, a ne rezultat racionalne procjene vlastitih mogućnosti. Njemačka je upravo zahvaljujući tome, što je veoma rano i metodično kršila odredbe Versajskog mira uz blagonaklono ili pasivno držanje zemalja koje su joj te odredbe nametnule, uspjela stvoriti solidnu startnu osnovu za ofanzivnu aktivnost na moru.
Sastav i raspored flotnih snaga tadašnjih velikih sila
Britanske flotne snage bile su podjeljene na Domovinsku flotu i desetak manjih brodskih sastava lociranih u domaćim vodama:
na Atlanskom i Idijskom oceanu, te vodama Dalekog istoka. Na čelu Britanske ratne mornarice bio je prvi lord Admiraliteta, admiral flote ser Dadli Paund (Sir Dudley Pound).
Pomorske snage Francuske sastojale su se od: Atlantske flote, Sredozemne flote, jedinica za odbranu obale i manjih flotni sastava u vodana Dalekog istoka. Na čelu mornarice bio je admiral Fransoa Darlan (Francois Darlan).
Njemačke pomorske snage bile su podjeljene na: Mornaričku grupu Zapad na Sredozemnom moru. Mornaričku grupu Istok u Baltičkom moru i Snage pod neposrednom komandom admiralštaba namjenjene za rat na Atlantskom okeanu. Podmornice su sačinjavale posebnu operacijsku grupu, čiji komandant uživao veliku slobodu akcije.
Italijanske pomorske snage, osim manjeg odreda brodova na Crvenom moru, bile su raspoređene na Sredozemnom moru. Brodovi flote van sastava obalskih komandi bili su svrstani u tri eskadre.
Prvu su sačinjavali svi bojni brodovi, dvije divizije lakih krstarica i potreban broj razarača za marševsko osiguranje.
Drugu eskadru sačinjavale su dvije divizije teških i dvije divizije lakih krstarica sa razaračima za osiguranje.
Treću eskadru sačinjavale su podmornice. Na čelu italijanske ratne mornarice nalazio se admiral Domeniko Kavanjari (Domenico Cavagnari).
Pomorske snage Sovjetskog saveza bile su podjeljene na: Sjevernu, Baltičku, Crnomorsku i Tihookeansku flotu. Flotom je upravljao Narodni komeserijat vojno-pomorske flote SSSR-a i Glavni vojni savjet vojno-pomorske flote. Narodni komesar vojnopomorske flote bio je admiral N.G. Kuznjecov.
Pomorske snage SAD bile su podjeljene na: Atlantsku flotu, Pacifičku flotu i Azijsku flotu. Na čelu ratne mornarice bio je admiral Herold Stark ( Harold Stark). Ratna organizacijsko formacijska struktura predviđala je formiranje udarne eskadre. (Task Force) i udarnih grupa (Task Group).
Pomorske snage Japana bile su administrativno podjeljene na sedam flota. U ratu su sve operativne snage ulazile u sastav Kombinovane flote, od koje su se, prema potrebi, formirale udarne eskadre. Na čelu ratne mornarice bio je u tome periodu admiral Osamu Nagano.
Pregled jačine flotnih snaga velikih sila između dva rata
Iz tablice o sastavu i jačini flotnih snaga vidi se da trka u naoružanju nije bitno izmijenila međusobne odnose snaga poslije Prvog svjetskog rata. Izbijanjem Drugog svjetskog rata, Italija je imala još punih devet mjeseci mira za izgradnju flote, Sovjetski savez gotovo godinu i deset mjeseci, a SAD i Japan, nešto više od dvije godine i tri mjeseca. Treba reći da su samo njemačka, britanska i američka mornarica ušle u rat sa radarom (Radio detection and Ranging) uređajem koji je pomoću elektronskih talasa, otkrivao ciljeve i mjerio udaljenost do njih (Njemci su nazivali (Funkmessgerat). Pored ovoga britanske i američke ratne mornarice raspolagale su i podvodnim elektro lokatorom, koji je odašiljanjem ultrazvučnih talasa mogao odrediti približnu poziciju podmornice, ali ne i dubinu u zaronjenom stanju. Određivao je pravac i daljinu, a ne dubinu. Ovo je predstavljalo veliki napredak u odnosu na upotrebu šumosmjerača tokom Prvog svjetskog rata. Britanci su ovaj uređaj zvali asdis (skraćenica izvedena od početnih slova istraživačkog tijela koje je još od 1917. godine radilo na ovom uređaju. (Allied Submarine Detection Investigation Committee), a Amerikanci Sonar, skraćenica (Sound Navigation and Renging). Prednost italijanske ratne mornarice bile su mornarička jurišna sredstva, a japanske najsnažnija mornarička avijacija i koncentracija svih pomorskih snaga na jednom ratištu.
Trka u naoružavanju bila je nastavljena sa još većim intenzitetom tokom samog rata, odvijajući se kao kompromis između potrebe i mogućnosti, pod snažnim pritiskom novih saznanja sticanih u ratnim okršajima. Odnos među pojedinim vrstama ratnih brodova u sastavu flote i njihov značaj preživjeli su znatne izmjene. Kao posljedica toga uvedene su u operativnu upotrebu razne vrste oružja i brodova.
Stvarni odnos snaga među zaraćenim državama, bio je rezultat niza drugih činjenica, od kojih je čovjek, kao živa sila bio u stanju da znatno poveća ili umanji udarnu snagu ratne tehnike koja mu je stajala na raspolaganju.
_______________________________________
[i] Stvarna tonaža ovog broda iznosila je 11.700 tona.
[ii] Kasnije, kada je već bio u operativnoj upotrebi po Hitlerovoj naredbi mijenja je ime u Licov. Hitler se plašio mogućeg potapanja i negativnog efekta na narod da čuje, o potapanju „Dojčland“
MT potpukovnik u penziji
Milan Đuran
L i t e r a t u r a:
Iz moje neobjavljene knjige RATNA MORNARICA FNRJ i SFRJ
Remek djelo! Ogroman na napor.Imaju generacije da uče! Evo, danas se sve ponavlja! Samo je ujka Sam sve prevazišao! Hitler je početnik! A Evropa jadnika, na čelu sa VB!
Dokaz da iskustvo nije uvijek najbolji učitelj.