UMRO JE I OTIŠAO U TIŠINI

Napustio nas je tiho, skromno i bez ikakve pompe naš Mirko Ljubanović, kapetan bojnog broda u penziji, kojeg pamtimo kao kolegu prijatelja i pretpostavljenog u svjetlu najljepših ljudskih osobina.

Rođen je 1928. godine u Paštrovićima kod Budve i odrastao u tradicionalnoj crnogorskoj porodičnoj sredini, gdje je njegovano poštenje, čovjekoljublje i junaštvo. Od djetinjstva je pored rodnog ognjišta slušao  o stavovima svog zemljaka Marka Miljanova po pitanju čojstva i junaštva. Kao dječak je u svoj lični kod ponašanja i rezona ugradio stav: Čojstvo je braniti druge od sebe, junaštvo sebe od drugoga. Ostao je naš Mirko cijelog života vjeran ovim stavovima i filozofiji. To se najbolje ogledalo tokom njegove službe u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, kroz period njegova, rukovođenja i komandovanja.

Poslije završetka gimnazije, završio Vojnopomorsku akademiju u Divuljama. Nakon stažiranja najveći dio službe proveo je u divizionu patrolnih brodova sa vezom u Puli. Tamo se oženio istrijankom i formirao familiju.

Poslije završetka minske specijalizacije i Više vojnopomorske akademije, došao je za Komandanta 16. diviziona minolovaca u Pločama. Ovdje se prije njega izmjenjao jedan broj u mornarici poznatih starješina, a među njima i ubrzano vođen  za najviše dužnosti. Niko u ovoj sredini, garnizonu i gradu Ploče, nije toliko bio popularan kao Mirko Ljubanović. U jedinici su cijenili svoga komandanta, a opštinski organi su bili zadovoljni svojim kontaktima sa vojskom i najstarijim oficirom u Pločama. Tokom komandovanja ovom jedinicom, Mirko je bio član minskog savjeta URM SSNO. Iz ovog perioda ga pamte kao starješinu, koji je imao visok nivo razumjevanja za minsku problematiku tadašnje Riječne ratne flotile.

Premještajem u Split, duži vremenski period bio je referent u operativnom nastavnom odeljenju Komade VPO. Zadnje godine radnog vijeka bio Načelnik personalnog odjeljenja u Komandi vojnopomorske oblasti. Njegovi zamjenici, saradnici i ostali potčinjeni referenti pamte ga kao razborita i odgovornog starješinu, koji je imao visok nivo saradnje sa nižim jedinicama i Personalnom upravom SSNO.

Mirko je u kontinuitetu kroz cio radni vijek ispoljavao: odgovornost, stručnost i ljudskost, imajući visok nivo pažnje, poštovanja i razumjevanja za svakoga ko je to zasluživao kao čovjek. Otišao je u starosnu penziju sa planom da ostatak života provede u Splitu, nikad ne zaboravljajući Boku Kotorsku, Paštoviće i Budvu, gdje se povremeno navraćao. U Splitu ga kao penzionera dočekalo razbijanje Jugoslavije i svi problemi nastali obespravljivanjem njega i njegovih kolega. Znatno mu je narušena egzistencija, oduzimanjem velikog djela penzije kao izvora egzistencije.

Doživi je 92 godine i tada otišao sa ovoga svijeta. Svojim radom i ljudskim odnosom nas je zadužio da ga se sjećamo po njegovom radu, humanosti i ljudskosti. Mirno mu more i pokoj. Mudar čovjek je rekao: Dosta je živio ko je umro kao slobodan čovjek. Mirko je sigurno bio taj oslobođen svih poroka, strahova i dugovanja. Pjesnik Miroslav - Mika Antić kaže:

Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio,
i kao da je upola živio,
i može od te polovine, komotno još malo da skine.

Mornar ne umire,
on mirno ode
na onu stranu neba i vode
u nešto slobodnije od slobode.