TO JE GORE OD PRODORA VODE I POŽARA
Starije generacije iz bivše JRM pamte dobro prvog komandanta Jugoslavenske mornarice, admirala Josipa Černog. Bio je to kapetan korvete Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije. Kapitulaciju vojske i te države dočekao je ovaj starješina na razaraču Dubrovnik. Kao član zvanične komisije učestvovao je u predaji brodova flote italijanskim fašističkim snagama. Do 1943. godine živio je u Dubrovniku, prema podacima kao ilegalac i suradnik NOP. Kada je Vrhovni Štab NOV i POJ poslije kapitulacije Italije, zatražio od Glavnog Štaba Slovenije da iz svoga sastava pošalju na Vis sve bivše mornaričke oficire i podoficire, nekadašnje pripadnike ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije u sastav novoformirane Mornaice NOV i POJ. Slovenci su disciplinovano izvršili ovo naređenje i poslali 26 starješina. Janez Tomšić, poručnik fregate iz bivše mornarice kao borac Osvobodilne fronte, bio je zadužen da okupi što veći broj ovih kadrova i odvede na Vis. U ovom sastavu bilo je ljudi, koji su se vraćali iz italijanskog zarobljeništva, onih koji su od početka stupili u NOB, te onih koji su na razne načine preživjeli taj vremenski period. Među novodošlim starješinama bio je i kapetan korvete Josip Černi. U glavnom dolazak ovog ljudstva bio je od velikog kadrovskog značaja za popunu Mornarice u formiranju. Za prvog komandanta Mornarice NOVJ 18. oktobra 1943. bio je postavljen potpukovnik Srećko Manola, do tada osvjedočeni starješina i borac NOV i POJ. Za načelnika Štaba postavljen je Velimir Škorpik, a političkog komesara Sergije Makijedo. Iz ne utvrđenih razloga Intervencijom sekretara Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju Vicka Krstulovića, novom Naredbom od 24. oktobra za komandanta je postavljen Josip Černi, a za njegovog zamjenika Srećko Manola. Černi je ovu dužnost obavio profesionalno, uspješno komandujući raspoloživim snagama do konačnog oslobođenja zemlje. Na ovoj dužnosti bio je posije rata, do povratka sa školovanja iz SSSR-a prve grupe jugoslavenskih generala narodnih heroja. Njihovim povratkom raspoređivani su na dužnost komandanata armija. U Mornaricu je došao narodni heroj Mate Jerković, sa činom viceadmirala. Josip Černi u činu kontraadmirala postavljen za Komandanta eskadre tadašnjeg mornaričkog plovnog sastava. Zapamćen je kao profesionalac, koji je naglašeno insistirao na obuci i disciplini unutar mornaričkih jedinica. Nije dozvoljavao improvizacije površnost i neurednost. Bio je strog u provođenju reda kojeg je propisivalo Pravilo brodske službe. Tako su zapamćeni njegovi postupci, koji su za nečije gledanje bili sitničarenje ili kaplarisanje. Nezadovoljnici su mu prebacivali preneseni manir i navike iz Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije. Kružio je tada mornaricom i prepričavan događaj sa jednog pomoćnog broda transportera (PT) koliko se sjećam vezanog u Šibeniku. Na njemu je komandant bio jedan stari poručnik bojnog broda iz generacije mošovaca (Mornaričke oficirske škole gdje su se školovali ratni oficiri bivši partizani), dosta komotan čovjek, sklon da poslije ručka popije koju čašicu vina i legne da odmori malo više nego što je predviđeno. Mornaru na sizu je rekao da ga niko ne uznemirava.
Admiral Černi je uplovio negdje oko 15.00 časova sa Istrankom i na PT vidio da još nije spušten signal za popodnevni odmor. Nije mu bilo teško, odmah se uputio i došao do PT. Pitao je siznog gdje mu je komandant. Mladi je mornar uplašen odgovorio da odmara i da je naredio neka ga niko ne dira. Odi i reci mu Prodor vode! Ode mornar onako zbunjen i bez ikakvog obrazloženja te komandantu kaže: Druže komandante prodor vode na brodu. On mu odgovori: Spriječite prodor vode! Kad se vratio na siz Černi ga upita: Šta je rekao? Mornar odgovori istinu. E sada odi i reci mu: Požar na brodu. Sizni ode i saopšti: Požar na brodu! Njegov komandant se samo okrene na drugu stranu i kaže: Ugasite požar! Kad je Černi vidio da ga nije mogao pokrenuti pomoću naglašenih supozicija, tada naredi mornaru: Odi i reci mu: admiral Černi na brodu. Kad je mornar vraćajući se treći put rekao: Druže komandante admiral Černi na brodu! On je skočio kao oparen vičući: O boga ti to je gore od prodora vode i požara! Brzo se obukao i došao pred admirala. Njihovi razgovori nisu zabilježeni, mogu se samo zamisliti.
MISLIO SAM DA JE LUČKI KAPETAN
Moj prvi susret sa komandantom Eskadre, viceadmiralom Josipom Černim, bio je jednog pazarnog dana kroz glavnu ulaznu kapiju u Kotor, koju Kotorani zovu Glavna gradska vrata od mora. Pazarnim danom je ova kapija bila prepuna prolaznika u oba pravca sa obale u grad iz grada prema obali. Prolazili su ljudi bez problema i zaustavljanja. Tada je sa lijeve strane ulaza od mora bila poznata Gradska kafana Dojmi, koja je kasnije nestala u zemljotresu, a kod ulaza ispred kapije poznati kiosk. Desno se išlo prema staroj i tada uređenoj i zatvorenoj pijaci, gdje su svakodnevno kupovale sve familije iz grada i bliže okoline.
Kotor je bio čist i uređen grad. Mi smo se brzo ovdje navikavali. Narod nas je gledao sa uvažavanjem i simpatijama. Sve nam je bilo dostupno, a jedan broj je našao i životnog partnera te tu formirao familiju.
Deveti Odred torpednih čamaca bio je vezan sa desne strane ušća riječice Škurde u more, na izgrađenim vezovima obale tzv. Italijanskog parka. Bio je to vez u četverovez (pramac na plutaču krma na obalu). Sa ovog mjesta smo se premještali na drugi vez u luci, a to je Gurdić, dio obale ispred pozorišta i to samo u slučaju jake bure, što je svakako kraće trajalo, dok se vrijeme promjene. Rad i život na brodovima tekao je na očigled građana i prolaznika kroz park. Svi pokreti, vježbe i radovi na palubi bili su vidljivi za svakoga. Mi smo po potrebi odlazili u grad u bilo koje vrijeme dana i noći, ne smatrajući to posebnim odsustvovanjem sa broda, samo se moralo znati da smo u gradu. Moglo je to zbog toga što je sidrište od glavne kapije bilo udaljeno oko 300 metara. U slučaju potrebe, kurir je brzo našao odsutnog.
Kao mladi starješina par godina poslije završetka škole jednog pazarnog dana ja sam se našao tokom prijepodnevnih sati u gradu i vraćao se na brod kroz Glavna kotorska vrata sa mora. Ne znam koliko sam se vremena zadržao izvan broda, a bilo je dovoljno da nisam znao ništa o uplovljenju Komandanta eskadre na lijevu obalu ušća Škurde do lučke kapetanije. Dok je uplovio Istrankom, ne čekajući da mu se javi moj komandant odreda, admiral Černi je pošao u grad. Imao je on svoje sisteme i načine posmatranja stanja u garnizonu. Najviše ga interesovalo, koliko se mornara i starješina u radno vrijeme nalazi u gradu, dok traje obuka ili neki drugi brodski pokreti.
Ulazeći na početak kapije iz grada odmah sam se susreo sa puno svijeta, koji samo što se nije gurao kod prolaza. Obzirom na moju visinu, imao sam neki pregled dalje ispred sebe i učinilo mi se da između mnoštva ljudi vidim nekog starješinu čija se bijela šapka uočava. Obzirom da je Černi bio rastom dosta nizak čovjek, nije bio napadno uočljiv, meni se učinilo da je to Lučki kapetan. Tek kada smo se sreli u prolazu, vidio sam o kome se radi. Iznenađen susretom ja sam kasno digao ruku na pozdrav, tek kad je on bio u visini moga lijevog ramena, pozdravio sam ga. Može se zamisliti kako je to izgledalo. On je stao, zaustavilo se, pored njega i nekoliko prolaznika te me glasno pitao: Kako to pozdravljaš? Ja zbunjen, iskreno lupim: Druže admirale kasno sam Vas raspoznao u ovoj gužvi, mislio sam da je lučki kapetan. Kad je on čuo odgovor da sam ga zmjenio sa lučkim kapetanom, skoro je eksplodirao. Glasno je viknuo: Odmah se javi Komandantu odreda. Nije ni meni bilo lako zbog ovako glupog incidenta, brzo sam došao na sidrište i sve ispričao Komandantu kapetanu korvete Vukiću. On se nasmijao i rekao mi: Ne znaš ti Černog, sad će i mene ribati, da mi starješine ne znaju Komandanta eskadre. Na kraju se nije ništa desilo, Černi se vratio iz grada i odmah isplovio.
Milan Đuran