Davno sam zapazio da se na fejsbuku redovno, skoro svakodnevno javi neko od bivših mornara, njihovih potomaka, rođaka ili poznanika. Najaktivniji su nekadašnji mornari koji su služili vojni rok u JRM. Interesuju se za svoje suborce i drugove. Mole ih da se jave, želeći uspostavu veze. Pored ovoga ima tu još raznih pitanja. Traže se fotografije uz obavezno prilaganje svojih ili zajedničkih u nekadašnjoj uniformi. Godi mi kao nekadašnjem pripadniku Mornarice, kad vidim koliko su potomci ponosni na pretke koji su služili u toj sredini. Nije ni čudo, njihovi rođaci su dolaskom sa odsluženja vojnog roka, lijepo pričali o toj mornarici i doživljajima, gdje su tretirani kao ljudi uz dužno poštovanje.
Aprila ove godine zapazio sam na fejsbuku jednu pristojnu staru mornaričku fotografiju mladića u potpuno plavoj uniformi, čak i sa plavom kapom. Znao sam da je plava kapa nošena do 1953. godine, kada je uvedena u upotrebu bijela, ljeti i zimi. Zastao sam, malo pogledao i onda pročitao tekst nepoznate cure koja od prilike piše: I moj otac Mihajlo Pavlović je bio na službi u JRM. Stao sam i malo analizirao fotografiju. Što sam više gledao, više je raslo moje uvjerene da čoveka znam. Obratio sam se i dobio podatak: Ovo je pitomac Pavlović Mihalo 1952. u Puli. Bilo je jasno, moj školski drug iz Mašinske škole. Zajedno smo 18.09.1952. u 20.00 stigli na pulsku željezničku stanicu, ja iz livanjskog sela Čaprazlije, on iz Bardače kod Srpca. Čekao nas je dežurni mornar Anton Sorg, rođen u Vinkovcima i odveo do škole u kasarni Vladimir Gortan. Bio je to naš početak mornaričkog školovanja, rada i života. Zajedno smo proveli školovanje u Puli. Poslije 70 godina od đačkog rastanka našla su se ovoga puta dva školska druga, dva onemoćala starca u devedesetim godinama, ja u Zrenjaninu, do prije dvije godine u Splitu, Mihajlo u Subotici. Slabe smo kondicije za međusobni posjet i susret, ali svakodnevno duže vreme provodimo na telefonu. Obojicu još dobro služi pamćenje, pa se može o mnogo čemu voditi razgovor.
Mihajlo je rođen 1935. godine. Završio je Nižu realnu gimnaziju u Bosanskoj Gradiški (sada Gradiška), bio je odličan đak i oslobođen polaganja male mature. Ja sam imao problema sa redovnim školovanjem. Rođen sam 1934. godine. Zbog rata sam kasnio u školovanju. Završio sam Nižu realnu gimnaziju, sa odličnim uspjehom u Livnu i Prvi razred Državne mješovite učiteljske škole u istom mjestu 1952. Te godine u Đačkom domu nisu više mogli besplatno stanovati učenici koji nisu ratna siročad. Morao se boravak redovno plačati pristojnom sumom, poslijeratno siromaštvo nije izdržalo. Ja sam ovdje prekinuo školovanje i odazvao se na konkurs Mašinske podoficirske škole - Mornarice. Mornarica je obezbeđivala besplatno školovanje, uz određene obaveze kandidata.
Prvog Augusta ove godine navršiće se 70 godina da smo u krugu kasarne Tehnikum, kasnije Karlo Rojc - Pula, prodefilovali 1955. godine, u svečnom stroju, ispred naših starješina, nastavnika i profesora - gradanskih lica na službi u JNA). Bila je to III klasa Mornaričko tehničke srednje vojne škole (tada sa aktuelnim nasleđenim nazivom od Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije: Mašinska podoficirska škola - Mornarice).
Uspješnom završetku šklovanja ove generacije, jednom broju novoproizvedenih drugova, nije niko od rodbine bio prisutan. Nama ostalim je bilo jasno da su to naše kolege kojima je sve stradalo tokom nedavno završenog Drugog svjetskog rata.
Do kraja 1953. godine u zimskom periodu svi su u JRM; mornari, podoficiri i oficiri nosili plavu (teget) uniformu i plave kape. A nakon toga su na moru počeli nositi stalno bijele kape. (Promjena nije važila za RRF).
Do Male mature oni su bili u Đačkim domovima kao ratna siročad. Jedan od njih ništa nije znao o roditeljima, bližoj rodbini i njihovim poznanicima, niti je imao svjedoka o svom porijeklju. Našla ga je tokom marša partizanska jedinica, nosila i uz put predala jednoj familiji. Neznajući ništa o djetetu udomitelji su ga krstili kod mjesnog popa i dali mu ime Niko Neznanović. Našem kolegi Slavku T. izginuli su roditelji tokom jednog odstupanja negdje u Bosanskoj krajini ispred neprijatelja, on je ostao pored puta u snijegu zamotan u krpe, dok slučajno istim putem nije naišao neko od komšija, uzeo ga i predao na čuvanje jednoj familiji. U ovoj klasi je bilo još drugova sa manje-više sličnim sudbinama i biografijama. Bez obzira na sve bila je ovo generacija ozbiljnih i obzirom na uzrast vrlo odgovornih učenika – pitomaca. Dobro smo došli tadašnjoj Jugoslovenskoj ratnoj mornarici, kojoj je bio potreban školovan Mornaričko-tehnički srednji stručni kadar za popunu pogona; torpednih čamaca tipa Higins, patrolnih brodova, tipa 501, minolovaca tipa 101, podmornica u razvoju, eskotnih razarača, te brodova Riječne ratne flotile na tadašnjim Juslovenskim plovnim rijekama.
Susrećući se kasnije tokom službe, rado smo se sjećali škole, školskih drugova i školovanja u Mašinskoj školi, iako smo u njoj poslije Drugug svjetskog rata proživljavali mnoge teškoće. Priznavali smo jedan drugome da unaprijed skoro ništa nismo znali o toj školi. Rijetko je neko od nas prije dolaska na školovanje imao priliku saznati gdje dolazi i šta će tačno izučavati. Kasnije smo saznali da je takovu školu imala Austrougarska ratna mornarica u Puli i Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije u Kumboru – Boka Kotorska. One su uključujući i našu tada Jugoslovensku ratnu mornaricu u ovoj školi osposobljavale kvalitetan srednjoškolski mašinski kadar spreman da pouzdano rukuje pogonima brodova ratne flote, gdje se tražila stručna pouzdanost i sigunost, za brodove i njihove posade. Tokom raspada spomenutih država i ratnih mornarica na istočnoj jadranskoj obali, redovno se dešavalo da dio kadra prethodne mornarice, nađe uhljebljenje kod nove. Tako smo i mi u JRM kroz partizanski pokret u svoj sastav dobili pripadnke Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, većinom iz Dalmacije, Istre, Slovenije i Boke Kotorske. Bili su to vrlo stručni kadrovi, sa visokim stepenom stručne osposobljenosti, ali opterećeni društvenim statusom prenesenim iz prethodnih mornarica. Dok su oficiri bili društvena elita, kod Austrougarske odmah iza članova diplomatskog kora, srednji kadar je imao rudarski status. Raditi u brodskim pogonima na ugalj nije se moglo bolje očekivati. Oficiri su na tim istim brodovima imali uredne kabine, a podoficiri su zajedno spavali u zagušljivim brodskim prostorima na visaljkama, koje je trebalo poslije večere namještati za spavanje, a prije doručka pakovati i pospremati. U istim prostorima se objedovalo, boravilo i držani časovi stručne obuke. Naporni dnevni poslovi u brodskom pogonu i loš smeštaj bili su češći uzrok plućnih oboljenja. Nije ni čudo da su ove prostorije zvali Šangajem il drugim nepularnim imenom kako je to bilo na brodu Hvar, bazi za podmornice u Ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije. Mi smo se školovali u drugačjim društvenim odnosima i okolnostima, za razliku od prethodnih mornarica, pa smo brzo prepoznavali sve što je imalo zadah prošlosti. Bez obzira na ovu činjenicu, JRM se sporo oslobađala tereta nasleđenih pravila i tretmana, jer je u njoj odlučivao stari kadar. Tek 1977. godine Izgradnjom Centra visokih vojnih škola u Splitu, dolaskom na odgovorne položaje poslijeratnog kadra, objedinjeno je školovanje kadrova svih stepena, školski je sistem usaglašen sa savezmim zakonom o srednjim, višim i visokim školama. Oficiri su pored činova dobivali zvanje inžinjera, a mlađi oficiri koji su se prije zvali podoficiri, tehničara i mlađeg oficira. Svi su nosili iste uniforme i ambleme sa malim razlikamama u pitomačkim oznakama. Omogućena je cirkulacija nastavničkog kadra; vojni su odlazili i držali predavanja na civilnim školama i fakultetima, a oni su dolazili u naše škole i akademije po istim pitanjima. Društveni položaj srednjeg kadra – mlađih ofira znatno je izmijenjen. Mogli su bez zapreke nastaviti šklovanje u Akademiji i na fakultetu, stupiti u brak po volji, a civilna odjela nositi tokom slobodnog vremena odmah kao pitomci. Životni standard, gledano kroz smještaj i ishranu u školi bio im je visok. Imali su zagarantovano rješenje stanbenog pitanja.
Brodski pogoni općenito, u ratnim i trgovačkim mornaricama prolazili su faze tehničkog razvoaj i modernizacije, ratni posebno u skladu sa tehničkim dostignućima, doktrinom zemlje i strategijom ratovanja. Prelazili su od pogona na jedra, preko primjene parne i električne energije, upotrebljavajući kruta i tekuća goriva do primjene nuklearne energije. U programu našeg školovanja neposretno poslije Drugog svjetskog rata, još je bilo pogona na kruta goriva, koje je poslije ubrzano zamjenjivano tekućim.
Programi školovanja kadrova pratili su stanje, razvoj i tehničko opremanje brodova u operativnoj upotrebi Mornarice. Kroz školovanje su prvo izučavane naučne oblasti koje su bile osnov za savlađivanje i izučavanje brodske tehnike. Matematika po programu za Sednju školu, Fizika (mehnika, optika, toplota, statika, dinamike i elektrocitet, Hemija (anorganska i organska) Tehnologija: (Mehanička tehnologija, tehnologija svih alata i alatnih strojeva za obradu metala i drveta, Tehnologija proizvodnje čelika i obojenih metala, Tehnologija goriva i maziva, Tehnologija boja i lakova. U završnoj fazi školovanja izućavani su detaljno: Brodski parni kotlovi, vatrocjevni i vodocjevni sa detaljnim uputstvom za pogon i proizvodnju pare. Parne stapne mašine, sa uputstvom za pogon. Poseban je predmet bio Termodinamika i brodske parne turbine sa uputstvom za pogon. Dizel motori, benzinski motori sa uputstvima za pogon, na kraju su uvođene i Plinske turbine. Elektro tehnika, sa obradom izvora istosmjerne i izmenične struje, polaganje brodskih eletričnih mreža uz teoretsku obradu. Elektro oprema broda, Osnovi radio tenike. Brodski elektronski uređaji: Radar. Pel i žiro kompas. Električni instrumenti i mjerenja. Tehničko crtanje sa nacrtnom geometrijom po programu sa srednje škole.
Pored stručnih predmeta postojali su opšte obrazovni predmeti, predmeti vojnog obrazovanja: Zakon o službi u oržanim snagama, Pravilo unutrašnje službe, Pešadijsko borbeno i strojevo Pravilo, Ratna služba, Pravilo brodske službe, Opšta vojna obuka. Administracija i politička problematika. Materijalna osnova stručne nastave bila je obezbeđena najboljim kabinetima u državi.
Postojali su stručno izrađeni presjeci uređaja, kvalitetno i visoko stručno napravljene šeme na kartonu 1x1 metar. Na ovome su poslije rata u Divuljama radili stručnjaci njemački zarobljenici iz Drugog svjetskog rata. Bila je tehnička radiona za praktični rad. Posebno je bilo nekoliko uređaja koje se moglo staviti u pogon. Svaki 15 dana pitomci su odlazili na jedan od školskih brodova u luci, te sa posadom učestvovali u opštim brodskim pokretima, upoznajući se na licu mjesta sa radnjama koje ih čekaju kad završe školu. Prema procjeni škola je bila bolja i stručno organizovanija od srednjih pomorskih škola u građanstvu, ali zakonski ne verifikovana, zbog odliva kadra u trgovačku mornaricu i privredna preduzeća.
Prema ugovoru o školovanju bili smo dužni ostati u JRM dvostruko vreme školovanja. Završetkom školovanja Mihajlo je raspoređen na službu u Riječnu ratnu flotilu na monitor Sava, (nekadašnji austrougarski Bodrog). a ja u 9.odred torpednih čamaca, 9.pomorska zona, Boka Kotorska – Kotor.
Vrijeme je prolazilo, što šta se mijenjalo, šest godina je brzo prošlo. Mijenjali smo brodove i brodske kolektive po potrebi službe. Mihajlo je zadnje godine službe u RM proveo na Riječnon oklopnom čamcu zvanom Kačara. Kao i većina naših klasića raskinuo je ugovor sa RM kad je došlo vreme i prešao na rad u subotičko preduzeće Sever, radio i vanredno studirao. Završetkom studija radeći u ovom preduzeću postao je tražen kadar i zaslužno unapređivan u strukturi radne organizacije. Ja sam vanrednim studijem dao ispite na Vojnopomorskoj mašinskoj akademiji i za 22.12.1961. bio proizveden u čin mornaričko-tehničkog potporučnika. Tokom oficirske karijere prošao sam dužnosti: upravitelja stroja na PBR 501, ML 120 i RČ 302. Bio sam referent MT (mornaričko-tehničke službe) u odredu Minolovaca i Brigadi i fotili raketnih čamaca. Zadnja dužnost koju sam obaljajo na brodovima Flote do 22 godine ukrcanja, bila je: Zamjenik načelnika mornaričko-tehničke službe) u komadi tadašnje flote. Stigao sam do čina potpukovnika. Tada sam se iskrcao i ostatak službe proveo u kadrovskoj strukturi Komande VPO. Mihajlo i ja smo imali uredno zasnovani brak. Svaki ima po dvoje djece, on dvoje unučadi, ja troje i troje praunučadi. Doživili smo nesreću, izgubili smo supruge (ja čak dvije). Obojica kao starci živimo sa djecom i njihovom familijom.
Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje
Mornaričko-tehnički
potpukovnik u penziji
MILAN ĐURAN
Dirljiva priča koja pokazuje snagu pravog prijateljstva i veze koja traje kroz decenije. Susret dvojice mornaričkih drugova posle 70 godina podseća nas na to koliko su zajednička iskustva, posebno ona iz mladosti, školovanja i službe, neprocenjiva. Njihovo školovanje u mornarici ne samo da ih je pripremilo za život na moru i reci, već je stvorilo i neraskidive veze koje su preživele sve izazove vremena. Ovo je podsetnik da su veze iz mornarice večne i da prijateljstvo ne poznaje vremenske granice. Želim im još mnogo srećnih trenutaka u budućnosti!
Hvala Jovane, drago mi je da si se javio.
Hvala dragi prijatelju. U mornarici se nije naučio samo zanat, nego više od toga
Прочитах без даха. У неким деловима препознах у себе и своје другове. Хвала Милане на овако лепом тексту. Поздрав велики и Теби и Твом класићу.
Dosta stvari me podsjeća na moj boravak u JRM (1966-1970 u VPA i od 1970-1991.na podmornicama osim 3 zadnja mjeseca u Divuljama). Nakon JRM polagao dopunske ispite za kapetana duge plovidbe i 1992. se ukrcao na brod „Lošinjske plovidbe“ i još 11 godina sam sebi uplaćivao staž pa sam 2002. sa 41. godinom staža ( beneficirani na P) išao u penziju. Moja dobra država mi je za taj staž i preko 20 godina školovanja dala penziju od nešto manje od 200 eura. Nastavio sam ploviti do 2012. i kao komandant imao dobru plaću, napravio kuću i živim od turizma ( kad ga ima). Inače od 1992-1997. sam kao moralno-politički nepodoban bio ukrcan ka drugi oficir.
Zloupotrebi sam tekst druga Đurana ( koga mnogo cijenim) da ukratko ispričam svoju priču. Imao je on uzbudljiv život i ima puno toga zanimljivog da nam ispriča. A i puno nas iz JRM imamo mnogo zanimljih priča iz života i trebali bi kroz pisanje izaći u javnost sa tim doživljajima.
Milanu i svim drugovima sretno i drugarski pozdrav.
Bole zahvaljujem, uvijek cijenim tvoje ocjene i priloge.
Bole! Tvoje ocjene cijenim. Hvala.
Bepi! Hvala ti na obraćanju, znam da je to iz duše. Ja te bar dobro znam, pa bih te povezao sa udruženjem ŕatne mornarice u Beogradu. Oni če te rado prihvatiti, pa bi dobro bilo da i ti pišeš o našim teškoćama nakon 1991.