KOMANDANTA SILOM SKINULI SA BRODA KOJI TONE

BRODOLOM DESANTNOG TENKONOSCA-MINOPOLAGAČA DTM-233

            Prilikom povlačenja iz Pule. 19. novembra 1991. godine, potonuli su kod Tajerskih sestrica desantni tenkonosac-minopolagač DTM-233 i pomoćni desantni splav PDS-107[i]. Taj događaj ovijen je velom tajne. Postoje izveštaji komandanta Petog mešovitog diviziona desantnih brodova, kapetana fregate Izudina Šljive, koji mnogi na forumu “Paluba” osporavaju i njega okrivljuju za tragediju, posebno za potapanje PDS-107 kojim je komandovao.

            Zbog nemogućnosti pristupa arhivi Vojnopomorske oblasti i Ratne mornarice nije moguće koristiti raspoloživu dokumentaciju u Vojnom arhivu u Beogradu, jer nije određen pravni sledbenik Ratne mornarice. Koristio sam navedeni izveštaj i poruke na forumu “Paluba” kako bi inicirao učesnike. članove i prijatelje Udruženja “Veterani Ratne mornarice” da isprave i dopune ovaj tekst, ako treba napišu i novi.

Desantni tenkonosac-minopolagač DTM-233

Deplasman – 237/458 t. Dužina 49,80 (50,90), širina 9,02 m I gaz 1,71 m. Pogon – 3 dizel-motora snage po 191 kW. Brzina ekonomska 7/ maksimalna 10 čvorova. Daljina plovljenja – 360 milja. Autonomija – 2 do 3 dana. Broj članova posade – 27. Vrsta gradnje – čelik. Godina I mesto gradnje: Split 1956/57.  Naoružanje: četverocevni top 20 mm M.38 “Flak”(trocevni top M-55), dva topa 20 mm “Oerlikon” I tračnice za mine: 63 SAG-1(36+27) ili 63 SAGA(36+27) ili 105 SAG-2(60+45) ili 72 SAG-3(50+22) ili 46 KMD-2-500(S) (28+18) ili 46 AIM M-70(28+18) ili 105 MZ-1(60+45) ili 72 MZ-2(50+22). Nosivost – 220 tona. Brodske zalihe – 1,9 t vode I 4,5 t goriva. Mogućnost krcanja kao desantni brod: 200 vojnika sa ličnim naoružanjem I opremom ili 3 tenka T-34 ili 3 vozila FAP ili TAM-500 ili 100 t municije u sanducima ili 100 t hrane u sanducima. Brodska sredstva I uređaji: radar DECCA RM 1216A, žiro-kompas ARMA BROWN, radio-predajnik RD-1, radio-prijemnik SIMENS 309a I radio-primopredajnik R-609 M I RUP-12M.

Izveštaj o brodolomu

            Komandant Petog mešovitog diviziona desantnih brodova, kapetan fregate Izudin Šljivo, podneo je 28. novembra Komandi Petog vojnopomorskog sektora „Izveštaj o vanrednom događaju – napuštanje i potapanje broda DTM-233“.

            Prema tom izveštaju brodom  je komandovao poručnik bojnog broda Ljubomir Nikolić, referent za operativno-nastavne poslove i ujedno zamenik komandanta Petog mešovitog diviziona desantnih brodova. Brod je 19. novembra 1991. godine  napušten na poziciji azimut pravi 30 stepeni na svetionik Tajerske sestrice na udaljenosti od 17 milja, u vremenu od 14.00 do 15.30 časova, jer je bilo izvesno prevrtanje broda. Spašavanje posade (jedan oficir, 4 mlađa oficira i 14 mornara) izvršio je VPBR-31.

            Prilikom spašavanja teško je povređen zastavnik prve klase Ante Ilić koji je podlegao povredama. Vodnik prve klase  Vujica Ćurić je pokušao da spasi mornara Aleksandra Stojkova, oba su nestala.[ii]

            Poručnik bojnog broda Ljubomir Nikolić imao je ozledu leve podlaktice i desne šake, mornar Ilija Angelov je imao lakšu povredu palca leve noge, mornar Haki Plana je imao lakšu ozledu nadlaktice i šake leve ruke, a mornar Radiša Aćimović lakšu ozledu desne šake.

            Do napuštanja broda došlo je usled prodora vode u pramčani tovarni prostor i naginjanja broda na desni bok. Do prodora vode došlo je usled dugotrajnog dejstva teškog mora: vetar jugozapadni brzine 30 metara u sekundi, more šest po Boforu.  Komandant broda je, ocenivši ozbiljnost situacije, tražio da ga prati VPBR-31, što je i učinjeno. VPBR-31 je pokušao vožnjom ispred pramca DTM-233 da razbije valove i omogući mu sigurniju plovidbu pri stanju mora 3-4 po Boforu, ali je nakon takve plovidbe stanje mora bilo 4-5 po Boforu, što je dovelo do pucanja pet valovitih limova i valobrana, te je voda prodrla u tovarni prostor. Posada je odmah pristupila ispumpavanju i komandant je odlučio da brod krene niz vetar i valove. U toku okreta brod je zahvatio veću količinu vode napunivši tovarni prostor do visine 1,5 metar. Vožnjom niz vetar posada je uspela da isprazni tovarni prostor do visine od pola metra. Međutim, brod je ostao nagnut na desnu stranu 15-20 stepeni. Komandant je tražio da ga VPBR uzme u tegalj, što je i pokušano, ali usled jakog mora, koje je pojačano na 5-6 Bofora, tegalj nije uhvaćen. I pored vožnje niz vetar i valove brod je nastavio da hvata vodu i plavi tovarni prostor.

            U takvoj situaciji komandant je doneo odluku o napuštanju broda, poduzevši sve propisane radnje za slučaj napuštanja broda. Neposredno pre napuštanja broda otvoreni su kingstoni u motornom prostoru. Spašavanje posade nakon napuštanja broda trajalo je od 14.30  do 15.00 časova, a traženje nastradalih do 17.00 časova.

            Brod je potonuo približno na poziciji  20 milja[iii] od Dugog otoka.

            U Izveštaju se zaključuje da je do udesa broda došlo „usled više sile“, da je posada preduzela propisane radnje u pripremi broda za teško more: odgovornost se može pripisati lošoj proceni meteo situacije u području plovljenja i organizaciji konvojiranja.

            Spašeni članovi posade smešteni su na VPBR-31 gde im je ukazana prva pomoć, a kasnije u Garnizonoj ambulanti Vis i lekarski pregled. Povređeni zastavnik prve kase Ante Ilić prevezen je u Garnizonu ambulantu Vis.[iv]

Zastavnik prve klase Ante Ilić (u civilnom odelu)

Komandant broda odbio da napusti brod

            U Izveštaju nije navedeno da poručnik bojnog broda Ljubomir Nikolić nije hteo da napusti  brod i da su ga silom naterali da i on skoči. Nije navedeno da je zastavnika Antu Ilića udario siz VPBR-31, od čega je umro na Visu. Nije dovoljno afirmativno obuhvaćen ni podvig vodnika prve klase Vujice Ćurića, koji je doplivao do VPBR-31, a onda je video da se njegov mornar Aleksandar Stojkov davi i vratio se po njega. U pokušaju da ih izvuku na brod konopom talas ih je podvukao pod brod i više ih nisu videli. Vodnik prve klase Vujica Ćurić je bio jedinac i otac mu je umro od tuge manje od godinu dana nakon ovog događaja. Mornar Aleksandar Stojkov je ostavio trudnu ženu.

17. novembra 2015. godine Boro Prodanić na sajtu “Plauba” poručuje:
Šta da ti kažem… uvek oko tog datuma osećam neku gorčinu, skoro krivicu – kao da sam mogao da sprečim isplovljenje, a naravno, nisam. Pbb Ljubomir Nikolić i ja upozoravali smo kf Šljivu da nemamo vremensku prognozu, a on nas je ismejavao i skoro proglasio kukavicama. Čak je neko vreme tvrdio da je na italijanskoj TV stanici video dugoročnu prognozu koja je veoma povoljna. Tada smo nas dvojica tražili tu stanicu po TV – nismo je našli, naravno, pa je indirektno priznao da je to rekao da nas umiri.
DTM je bio natovaren standardno, čak samo oko 50% kapaciteta, ali barža je na prvi pogled bila pretovarena – savila se bočno kao luk. Nije bila ni za vožnju do Briona… Mislim da je naređenje za transport plutačnih sidara sa Muzila Šljivo mogao veoma lako da eskivira, samo da je hteo… a ta sidra su pretovarila baržu.
Inače, većina starešina (ipak smo svi samo ljudi) tražila je bilo koji izgovor samo da što pre ode u Boku. Otuda na brodovima neki koji nisu bili formacijski u posadi. Moj kum, MT zIk, bio je na barži a brod (jedan DJČ) na kojem je bio komandir V BO bio je u teglju LDI. Nosio je platu za ljude koji su nam već bili u Boki, i pri ukrcaju na PR zaboravio torbu sa novcem i svoju kožnu jaknu u kormilarnici, pa se vratio u zadnji čas i uzeo i to. Nakon par sekundi more je nabacilo onaj pominjani putnički automobil na vrata kormilarnice i blokiralo ih – skoro je poginuo zbog tuđeg novca, iz straha da ga ne optuži neko da je on to uzeo.
Šljivo je ostavio mene, iako sam bio MT oficir, da komandujem sa preostalih pet brodova i 60-ak ljudi, iako sam ga molio da to ne radi, podsećao ga na kapetane koji tonu sa brodom a on ide među prvima… smejao se, govorio da sam patetičan, i – otišao.

           

Namera pbb Nikolića, piše Milan motorista sa broda na profilu “Paluba”,  nije bila da se vrati u Pulu već da se skloni na Dugi otok, u zavetrinu iako Šljivo to nije odobravao. O okretanju DTM i pokušaju vožnje u suprotnom pravcu odlučio je pbb Nikolić sam, Šljivo nije bio ni za to. Međutim, ta odluka je zakasnila jer je more već razbilo trojna vrata i valobran. Trojna vrata su bila od debelog gvožđa preko cele širine tovarnog prostora, iz tri dela, zato naziv „trojna“, a valobran red dasaka debljine 5 ili možda i više centimetara koji se stavljao u nosače tako da napravi zid iza trojnih vrata. Time je moru bio otvoren put da napuni štivu, što se i desilo pri okretu.

            Dalje je razvoj situacije otprilike poznat. Ono što nije poznato jeste da je pbb Nikolić Ljubomir nameravao da ostane na brodu i ode sa njim, ali ga je posada „pročitala“. Naredio je da prva grupa ljudi napusti brod, a par minuta nakon toga i ostali. Ova druga grupa nije htela da ide dok i on ne skoči u more… naterali su ga na kraju, čak i fizički, držeći ga za ruke. Dugo nakon toga pazio sam koliko god je to moguće da se negde ne dokopa pištolja, bojao sam se da će napraviti neku glupost. U prvom kontaktu iz Pule telefonom sa preživelima molio sam, naređivao, vikao da ga ne ostavljaju samog ni u WC i posebno da paze da ne nađe oružje. Dok sam ja stigao u Boku, „progutao je“ već svoju sudbinu komandanta koji je izgubio brod i ljude, ali ostala je neka seta u pogledu i u izrazu njegovog lica koju vidim i danas[v] (družimo se, često popijemo kafu u Obrenovcu – i on je u penziji kao brigadni general).

            Obraćajući se Bori Prodaniću, motorista Milan piše:

            Tek u Kumboru sam upoznao pbb Nikolića, i svu muku koju su oni preživeli slušao sam iz svedočenja mornara sa kojima sam proveo vreme do skidanja (21.09.92). Sećam se njihovih depresija, neprospavanih noći, košmara, tuge. Proživljavao ponovo ono što su prošli , prepričavali jedni drugima  priče danima i noćima. Sećam se i nekih pesama koje smo slušali do besvesti i ćutali (krivo je more, život je more,..). Mnogo puta su komentarisali držanje njihovog komandanta Nikolića koga su poštovali i voleli prvo kao čoveka, a zatim i kao komandanta s kojim su spasli živote. Nikada nijedan nije dovodio u pitanje njegovu oficirsku čast ili odgovornost za sve što se desilo. Pogotovu se sećam tog detalja da nije hteo da napusti brod i kako su to oni doživeli zajedno s njim. I tada sam imao veliko poštovanje prema njemu i znam da smo zaista slušali njegova naređenja kasnije u četi. Iako smo jedno vreme bili kao raspuštena banda, u stvari imali poštedu od svih aktivnosti kao „brodolomci“. Sve se to vratilo u normalu sa novim zadacima (Mljet, Lastovo,..ili kopneni). Bio sam i na raportu kod njega nekoliko puta kasnije, ali su to neke druge teme.

Boško ANTIĆ


[i] O brodolomu PDS-107 drugi put.

[ii] Devetnaest godina kasnije Boro Prodanić poručuje:
Anti neka je laka zemlja na pulskom groblju, a Vujici i Aleksandru da im morski talasi uvek pevaju pesme nade i novog života.
Večna im slava i nezaborav! Dok god je iko od nas živ, živeće i oni u našim sećanjima.
Njihov predratni i ratni drug, Boro.

[iii] Na početku Izveštaja piše 17 milja.

[iv] U Izveštaju se ne navodi da je preminuo.

Dvadeset trećeg novembra 2013, godine njegov klasić, pod pseudonimom ORIĆAREB, na sajtu “Paluba” poručuje: Ja sam bio na IKM-u u podzemnom objektu na Veljoj glavi otoka Visa. Pratio sam, ta dešavanja sa tog komandnog mjesta. Ni pretpostaviti se nije moglo da će se dogoditi ta strašna tragedija.
Poseban mi je bio šok kad je kasnije stigla depeša u kojoj je stajalo da mi je moj klasić Ante Ilić poginuo. Njega su nakon te tragedije dopremili na otok Vis i nakon konstatacije doktora da je mrtav smjestili u krugu kasarne Samogor. Kasnije je otpremljen za Pulu. Svo to vrijeme strašno sam se osjećao i nikako nisam moga sebe priznati da taj moj, izuzetno miran i fin kolega više nije živ. I danas me prođe nekakva jeza kad se sjetim da zbog izuzetne angažovanosti nisam mogao da siđem dolje i odam mu poslednju počast.
Vječna ti slava moj Ante…

[v] Ljubomira Nikolića sam upoznao kada je u činu kapetana korvete došao u Generalštabnu akademiju, gde sam bio starešina Grupe pripadnika Ratne mornarice i tu setu na njegovom licu sam primetio, ali nisam znao uzrok. Ni kasnije, kada sam mu bio načelnik u Školi nacionalne odbrane, za koju je briljantno položio prijemni ispit,  i nakon toga kada sam ga doveo u Katedru operatike te Škole nikada nije spominjao činjenicu da je bio komandant broda koji ne napušta svoj brod kada tone. Hteo on to ili ne sa tim se generacije koje dolaze moraju upoznati.

4 thoughts on “KOMANDANTA SILOM SKINULI SA BRODA KOJI TONE”

  1. Drago mi je što je veo koji i dalje lebdi nad ovom tragedijom (takav naslov sam i dao priči na Paluba.info, „Tragedija kod Tajerske sestrice“) barem malo odškrinut. Čuvam već dugo video kasetu koja je snimljena sa VPBR 31, kasnije sam sadržaj kasete prebacio na DVD i poslao bratu i devojci pokojnog Vujice Čurića. Ne znam da li je pogledao snimak (ona jeste, bili smo na telefonskoj vezi gotovo tri sata dok je gledala jer su joj trebala objašnjenja), meni je i danas, skoro 20 godina nakon događaja nemoguće da zadržim suze kada, obično 19.11, pogledam…

    Izveštaj o vanrednom događaju pisali smo Ljubomir i ja, kf Šljivo nije hteo, nije ga ni ispravljao, samo je potpisao šta sam otkucao, nije ga bilo briga… na Paluba.info izveštaj sam postavio ja uz izvestan rizik da me neko zbog toga prozove, imam kopiju i danas.

    Danas više ne krivim nikoga, sticaj okolnosti i nekoliko nekompetentnih ljudi na visokim položajima su uzrok. Sad, da li je nekompetentan čovek kriv što nema svest o svojim mogućnostima? Da li je kriv komandant konvoja koji je dopustio da se konvoj razvuče na skoro 100 milja, on na najjačem brodu uplovio na Vis, ostavio slabije brodove… Nije više važno. Tri života su ugašena, tri porodice osakaćene, jedno dete rođeno posle očeve smrti…

    Još jednom, ko zna koji put, neka je večna slava pokojnim Anti, Vujici i Aleksandru!

    Boro

    1. Imam takođe tu kasetu (VHS) i kad sam je dobio samo sam je malo pustio i prekinuo gledanje…
      I to malo što sam video mi ne deluje toliko strašno, koliko slike u glavi koje su poprilično jasne i dan danas.
      Pogledaću ponovo ako uspem da prebacim na digitalni zapis. Ili da mi nekako pošalješ jer vidim iz komentara da imaš na DVD-u.

  2. Još nešto, izveštaj nije pisan 28.11.1991, ako je taj datum na pečatu, izveštaj je antidatiran jer sam ja stigao u Boku tek 12.12.1991. uvečer.

    Boro

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *