Još jedan mornarički junak iz kratkotrajnog aprilskog rata 1941. godine
Zaboravljeni antifašist i patriota
Bio je austrougraski mornarički kadet, kapetan bojnog broda Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije (Kraljevske mornarice) i kontraadmiral u Ratnoj mornarici FNRJ, po nacionalnosti Slovenac
Ovo je jedini mornarički viši oficir, Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, koji se u aprilskom ratu 1941. godine distancirao od grupe malodušnika, kapitulanata i izdajnika, te sa jednim manjim brojem starješina i saradnika istog mišljenja i raspoloženja na motornim torpiljarkama Durmitor i Kajmakčalan, demonstrativno isplovio iz Boke Kotorske, reklo bi se jurišajući na nebo ili na vjetrenjače poput Don Kihota (Don Quijote) odlazeći u susret saveznicima (u ovom slučaju britanskim snagama na Sredozemlju) sa namjerom da nastavi borbu protiv fašizma. Kako god sudili o Kernovom gestu, moralo bi se priznati da je to bila plovidba u istoriju. Iza sebe u domovini ostavio je jad i čemer, kapitulante i malodušnike sa kojima nije htjeo dijeliti sudbinu, nastavio je borbu. Sa dvije male plovne jedinice odlučio se probiti kroz moguću italijansku blokadu Otrantskih vrata ili kroz pratnju konvoja italijanskih brodova za prevoz trupa u Albaniju. Kernu i posadama brodova pod njegovom komandom, čija čast, moral i ponos nisu dozvoljavali predaju italijanskim fašistima, bio je cilj pridružiti se savezničkim snagama i nastaviti borbu protiv zajedničkog neprijatelja. Odlučnošću, ličnom hrabrošću i snalažljivošću ovaj patriota je sa potčinjenim ljudstvom uspio ostvariti planiranu namjeru. Stigli su do saveznika i borili se na pravoj strani do kraja Drugog svjetskog rata.
Stiče se dojam da djelo Ivana Kerna te posade torpiljarki Durmitor i Kajmakčalan nije dovoljno istorijski vrednovano, što me podstaklo da ovo pitanje šire obradim u svojoj knjizi i upoznam potencijalne čitaoce sa zaboravljenom istinom. Da li je za ovo odgovorna politika ili pojedinci, valjalo bi potpunije ispitati.
Ivan Kern rođen je 3. oktobra 1898. godine u Žuženberku, Dolensko Slovenija. Bio je kadet austrougarske ratne mornarice, a 1920. godine kadet u Vojnoj akademiji Kraljevine SHS u Beogradu. Po završetku Vojne akademije i aplikacije u Tivtu, postavljen je za prvog oficira (pomoćnika komandanta) na remorkeru Silni sa mjestom baziranja u Boki Kotorskoj. Poslije je završio radiotelegrafsku specijalizaciju i Višu školu u Francuskoj. Prema popisu mornaričkog kadra sa stanjem na dan 6. aprila 1941. godine upisan je kao inženjer. Postao je kapetan bojnog broda 6. septembra 1940. Bio je prema rang listi ukaznog osoblja Kraljevske mornarice 33. oficir po rangu od 409 koliko ih je tada bilo u njenom sastavu.
Do početka rata bio je na dužnosti u Višoj školi Pomorske vojne akademije u Dubrovniku, sa ratnim rasporedom za dužnost komandanta Šibenskog flotnog odreda čiji su sastav činili Druga i Treća torpedna divizija. U prvim ratnim danima primio je odmah dužnost u ovoj jedinici sa kojom je na kraju doživio rasulo, kapitulaciju i bojkot posada brodova u Milni na Braču i lukama otoka Šolte. U aprilskom ratu 1941. jedini se od viših oficira Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije suprotstavio kapitulaciji i predaji brodova flote neprijatelju, tražeći da se isplovi na Sredozemlje i pridruži savezničkim snagama, za daljnju borbu do pobjede.
Nije dobio podršku ni suglasnost pretpostavljenih, pa je izbliza gledao i kroz lične kontakte osjetio svu demoralizaciju mornaričkog sastava, čemu su prvenstveno pridonosili najodgovorniji starješine na čelu sa komandantom flote. Oni prvenstveno nisu bili borbeno raspoloženi, a niti voljni suprotstaviti se okupacionim snagama fašističke Italije. Velik broj njih je još prije gajio simpatije prema fašizmu, nacizmu i kvislinškim vođama novih fašističkih tvorevina na ovom prostoru. Svoje lične interese stavljali su iznad svega, gazeći svečanu zakletvu, vojničku čast i oficirski ponos. Oni su svoje brodove predali neprijatelju, koje je on upotrebio protiv njih i njihova naroda. Kapetan bojnog broda Ivan Kern nije mogao podnijeti tu sramotu, isplovio je sa onima koji su ga slijedili na Sredozemlje i borio se sa tadašnjim saveznicima protiv zajedničkog neprijatelja.
Poslije završetka rata vratio se u Jugoslaviju i sobom doveo ostatak flote, pronađene u italijanskim lukama nakon kapitulacije fašističkih snaga, koju su njegove kolege predali Italijanima 1941. godine. Iz njegovih neobjavljenih zapisa vidi se veliko razočarenje sa onim što je našao prilikom povratka. Niko od njegovih kolega raznih činova od admirala do podoficira nije sankcionisam zbog predaje brodova neprijatelju. Najveći dio njih poslije toga bio je u kvislinškim formacijama, a za to nije odgovarao. Za najveće čuđenje mu je bila situacija, kad je saznao da je znatan dio takvih 1943, prešao iz oružanih snaga NDH u NOVJ i bio dobro primljen, zauzimajući čak i viske dužnosti. Najveće čuđenje izazivao mu je slučaj, bivšeg kolege člana štaba komande flote kapetana korvete Josipa Černog. On je sa pretpostavljenim i saradnicima predao Jugoslavensku flotu Italijanima, a 1943. postao je komandant Mornarice NOV.
Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ Ivan Kern je unapređen u čin kontraadmirala i penzionisan, navodno iz zdravstvenih razloga. Prema njegovom pisanju, osam godina je molio i očekivao da mu se pomogne u rješavanju stambenog pitanja. Za to vrijeme je bio klevetan i kompromitovan. Koliku je ulogu u svemu ovome imao admiral Josip Černi, nije ustanovljeno, ali Kernovi zapisi odišu otvorenim optužbama[1].
Kontraadmiral Ivan Kern je na kraju riješio stambeno pitanje izgradnjom jedne brvnare na kraju naselja. Živio je i umro potpuno anoniman, bez ikakvog javnog priznanja za svoju borbu, držanje u ratu i podvige, koji su u takvim prilikama bili zaista vrijedni velikog priznanja i poštovanja. Njegov lik i držanje ostali su trajan primjer i opomena svim mornaričkim oficirima da je izdaja svoje Ratne mornarice i domovine najniža moralna kategorija.
Iz moje još neobjavljene knjige:
RATNA MORNARICA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
Milan Đuran
MT potpukovnik u penziji
[1] Iza sebe ostavio je neobjavljene zapise: Uspomene iz drugog svetskog rata, koji se čuvaju u Pomorskom muzeju Sergej Mašera u Priranu
P R I L O G :
O Ivanu Kernu bi se moglo podosta napisati, malo obimnije je napisano u knjizi „Tvorci slovenske pomorska identitete“gdje je Kerna obradio Andrej Rauhen. 101 do 110 st., mada i tu nedostaju detaljnije obrađene epizode spajanja SJPS u RM Jugoslavije. Interesantan je i njegovo djelo(Kernovo) Istina o „Istini“. koja je odgovor Pleiweisu (Kbb pozantog po Selcu i potapanju brodova), kako je napisao: “ Nakon 20 godina ćutanja konačno i samo zbog krivog i uvredljivog prikazivanja događaja, odlučio sam da upozorim Pleiweissa neka se pobrine da prestane besmislena slavospjevna kampanja o njegovom junaštvu.“ Inače Pleiweiss je tvorac knjige Slomljeno sidro. U Istini o „Istini“, Kern je dokazao da Pleiweiss u aprilskom ratu nije bio dorastao zadacima.